Prijedlog visoke predstavnice za vanjsku politiku Ketrin Ešton na sjednici ministara inostranih poslova zemalja članica EU da se posebni izaslanik za BiH odvoji od visokog predstavnika međunarodne zajednice može se tumačiti i kao prvi konkretni korak ka zatvaranju OHR-a. Trenutno obje te dužnosti obavlja Valentin Incko, dok bi po novom prijedlogu šef delegacije EU bio ujedno i posebni predstavnik.
Istina, zatvaranje OHR-a je proces koji može trajati i nekoliko godina, ali je krajnje vrijeme da se stavi katanac na tu obesmišljenu instituciju.
Koliko je OHR besposlen govori i nedavno pismo u kojem se sa nekoliko ustaljenih floskula želi animirati glasače da, eto, dobro razmisle kome će dati svoj glas.
"Svi, mladi i stari, glasajte svi! Ovo je vaša zemlja, ovo je vaš izbor!", vrišteći poručuju iz OHR-a kao da se izbori održavaju ovog vikenda, a ne tek za 68 dana. Teško se logično može razumjeti zašto se Incku žurilo s ovim pismom.
Možda odgovor leži upravo na spomenutom sastanku u Briselu gdje se i razgovaralo o njegovoj sudbini, te je pismo zapravo trebalo da pokaže zabrinutost za budućnost ove zemlje.
Tradicionalno neće svi u BiH tumačiti na isti način vijest o razdvajanju funkcija izaslanika EU i visokog predstavnika. U Sarajevu će se suzdržanije o njoj govoriti jer istina u njoj i nema dovoljno elemenata da bi se to tumačilo "izdajom države od strane dvolične Evrope".
Dosadašnje ponašanje zvaničnog Sarajeva prema ostanku OHR-a i visokih predstavnika pokazuje da su bošnjački politički lideri sve ove godine doživljavali i osjećali tu instituciju kao produženo sredstvo svoje politike, a sa njegovim gašenjem gube moćnog saveznika koji im je stajao iza leđa kad god bi sjeli da razgovaraju sa predstavnicima Srba i Hrvata o ključnim pitanjima kao što je Ustav.
U Sarajevu još ne žele da priznaju da je vrijeme OHR-a prošlo, jer to doživljavaju i kao vlastiti politički poraz. To je i jedan od razloga zašto Brisel, a onda i Vašington ne žele da ga konačno skinu sa dnevnog reda.
I ne radi se tu samo o želji Milorada Dodika, već o jasno izraženom stavu da ukoliko svi politički bitni faktori iskreno prihvataju i doživljavaju ovu zemlju kao državu konstitutivnih naroda zasnovanu na Dejtonskom sporazumu, onda ta država mora da ima puni autoritet, a što nema sa OHR-om.
Na primjeru odnosa prema OHR-u vidi se suština problema, a to je da se na Dejton pozivaju političke stranke u Sarajevu koje ga nikad nisu iskreno ni prihvatile, već kao prelazni period, odnosno duži i mirniji put do stvaranja unitarne države, i ukidanje Republike Srpske, a OHR kao mehanizam i garanciju da će se to i ostvariti.
Stoga jasne izjave da će međunarodna zajednica podržati svaki dogovor predstavnika tri naroda i dva entiteta Sarajevo doživljava kao prazne fraze. Kada to jasno kažu i predsjednici Srbije i Hrvatske Boris Tadić i Ivo Josipović, to se doživljava kao težnja bivših agresora da se održi status kvo. I tako ukrug.
Nije ovo jedino pitanje u kojem se vidi da Sarajevo i petnaest godina nakon potpisivanja Dejton doživljava kao nekakvo prelazno rješenje. Taj stav je čak i izraženiji nakon odluke Međunarodnog suda pravde o Kosovu, po kojoj je ta južna srpska pokrajina imala pravo da donese deklaraciju o nezavisnosti.
Danas se gotovo horski čuju priče i prijetnje kako Republika Srpska nema pravo na secesionizam po kosovskom scenariju, odnosno da istorijski gledano pravo Kosova i pravo Republike Srpske nije isto.
Po tim istoričarima Kosovo je od Osmanlija do Titove Jugoslavije bilo autonomno, a poslije 1974. godine i faktički federalna jedinica, da bi ta autonomija bila ukinuta silom od strane Slobodana Miloševića, a nezavisnost je proglašena uz asistenciju međunarodne zajednice.
Dok je područje Republike Srpske uvijek bilo neodvojiv dio BiH, a njene granice su formalno konstruisane tek 1995. Dejtonom kojem je, pazi sad, svrha bila prekinuti rat, a ne uspostaviti trajne granice entiteta.
Po teorijama koje se ovih dana mogu čitati u federalnim medijima, legitimnost nezavisnosti Kosova nije prvenstveno nadošla iz autonomnosti, već iz činjenice da je albansko stanovništvo bilo izloženo etničkom čišćenju na granici genocida.
S druge strane Republika Srpska je, tvrde u Sarajevu, nastala kao rezultat etničkog čišćenja i genocida, te je nepravedno poistovjetiti legitimitet žrtve, Albanaca, i legitimitet vinovnika zločina, Srba, koji su u BiH već nagrađeni samim postojanjem Republike Srpske.
Ovo "istorijsko shvatanje" zvaničnog Sarajeva, koje ima veliku podršku i u hrvatskim partijama, trebalo bi da bude i osnovna platforma za nekakvu novu ustavnu reformu o kojoj toliko pričaju zajedno sa istomišljenicima u međunarodnoj zajednici poput frustriranog evropskog parlamentarca iz Slovenije Jelka Kacina.
U tom shvatanju je tačno da Republika Srpska i Kosovo u osnovi nemaju identičnu prošlost, ali pravno gledajući ona ima ustavno jaču poziciju i međunarodno priznate granice, što Kosovo nikada nije imalo u sastavu bilo Jugoslavije, bilo Srbije.
Republika Srpska je dio koji ravnopravno sa drugim entitetom, Federacijom, čini državu i Dejtonski sporazum nije privremeni akt kojim se zaustavio rat, već međunarodni ugovor koji definiše principe na kojima funkcioniše BiH.
Teško se danas može naći ozbiljan strani zvaničnik koji će negirati ustavnu poziciju Republike Srpske jer to nije realna politika, kao što trenutno nije realno da vlasti Republike Srpske srljaju u nekakvu secesiju. Dejtonski sporazum je dao dovoljno komotan okvir po kojem dva entiteta mogu zajedno funkcionisati.
Presuda Haškog suda u slučaju Kosova i te kako ima uticaja na budućnost BiH jer jasno pokazuje poklonicima unitarističke politike šta će se desiti ukoliko pokušaju da tu politiku ozvaniče kroz državne institucije.
Tačnije rečeno, presuda je dodatno ojačala poziciju Republike Srpske pred kojom je jasan izbor. Nema tu puno kalkulacija.
Prioritet Republike Srpske nije i ne treba da bude priča o nezavisnosti, već samo otvorena opcija u slučaju da Haris Silajdžić i njemu slični političari počnu samostalno da rovare po Ustavu.
I naravno, dalje izguravanje bespotrebnog OHR-a sa političke scene.