Kako politički život u Bosni i Hercegovini postaje bez sadržaja, sebičniji i "dosadniji", tako je više političkih stranaka u njemu. Naravno, nisu političke stranke tek po sebi činioci koji našu stvarnost čine takvom kakva jeste - učmalom i obezvrijeđenom - ali je ne čine drukčijom, boljom i svjetlijom, mada su to njihov posao i njihova predizborna obećanja.
Da je broj stranaka proporcionalan političkoj krizi, tj. što je dublja društvena kriza više je političkih stranaka, najbolje pokazuju bosanskohercegovačke neprilike. Naravno, to ne znači da nove stranke ne traba osnivati, budući da ovaj tekst i pišem povodom osnivanja najnovije Naše stranke, ali znači da o toj bosanskohercegovačkoj produkciji stranaka i svakojakom strančarenju treba javno govoriti. Srančarenje je postalo bolest našeg političkog života.
Kada se ukupna politika reducira na nacionalnu, nacionalna na stranačku, stranačka politika se postavi iznad interesa naroda i reducira na kadrovsku politiku, kadrovska na materijalnu, a materijalna na ličnu dobit tada govorimo o strančarenju u politici. To se Bošnjacima dešava danas. Njihovom politikom dominira strančaranje. To znači da se razlika u političkim stajalištima zadobija principom negativnog razlikovanja od suparničke strane, što konkretno znači da sve ono što podržava SDA ne podržava SBiH i obrnuto. Prije godinu dana SDA je bila za tzv. aprilski paket ustavnih promjena, SBiH je bila žestoko protiv optužujući pristaše tih aranžmana za izdaju nacionalnih interesa i razbijanje države. Rezultat je bio izbor Harisa Silajdžića u Predsjedništvo BiH. Danas je povodom reforme policije situacija identična, s tim da su pozicije izmijenjene. Sada se SDA služi vokabularom etikecije izdajnika i razbijača države, svjesno računajući na radikalizaciju bošnjačkih masa kao najsigurnije sredstvo zadobijanja podrške na skorim lokalnim izborima. Umjesto novih radnih mjesta, boljeg življenja, nižih cijena, većeg izvoza i evropskih perspektiva nudi se strah, nepovjerenje, izolacionizam, prošlost... Nadaju se da će takvom politikom stranka profitirati, a do sada je u sličnim slučajevima i bilo tako. Strančarenje je funkcioniranje politike na oligarhijskom principu, odmjeravanje svih poteza prema grupnim interesima ljudi na vlasti, te zaogrtanje takvih mjera ideološkim naracijama o državi i narodu. Bošnjacima se danas takav politički i moralni redukcionizam nažalost događa. Oni su postali taoci svojih nesposobnih političara i njihovih uskostranačkih interesa. A gora od toga je samo činjenica da se stranačkim liderima, mislimo na bermudski trojac Silajdžić, Tihić i Lagumdžija, unutar njihovih stranaka nema ko, odnosno, ne smije niko suprotstaviti. Tu su oportunizam, poslušnost i licemjerje pravila ponašanja, održavanja i napredovanja. Na tom talasu najuspješnije plivaju neobrazovani i nesposobni, a takvih je nažalost sve više...
U slučaju dvije najnovije stranke, A-SDA i Naše stranke, riječ je i o krajnje iznuđenim, moglo bi se čak reći skoro "očajničkim" političkim reakcijama na katastrofalno loše političko stanje. U oba ova slučaja ne radi se toliko o vlasti i moći, mada se među nama rečeno stranke zbog toga i osnivaju, koliko o iznuđenim potezima. U jednom slučaju, cazinskom A-SDA imamo dalje usitnjavanje na nacionalnoj, a u drugom, Naša stranka, usitnjavanje na građanskoj političkoj i stranačkoj sceni. Lahko je reći da bi u oba slučaja mnogo pametnije bilo da se stranačka scena ukrupnjava, a ne usitnjava, budući da su idejne i programske razlike među brojnim strankama skoro nepostojeće. No, oni koji imalo znaju intelektualnu kulturu i psihološke profile naših "lidera" i "liderčića" već znaju da sve što je povezano s političkima strankama kod nas nije stvar ideologije nego sujete, ega, karaktera prvih ljudi određenih stranaka. U postratnom periodu neprestano svjedočimo unutarstranačka previranja i cijepanja, koja rezultiraju u pravilu novim strankama. Borbe za liderstvo i nasljedstvo postaju princip stranačkog formiranja. Tako su sve velike predratne stranke - SDA, SDS, HDZ i SDP, iznjedrile svoje replike SBiH, SNSD, HDZ 1990 i SDU. Ove kćerke stranke su u mnogim aspektima postale politički radikalnije od ishodišne ili po principu da se bude veći katolik od pape.
Novopokrenuta Naša stranka po medijskim najavam nastoji da ne bude dio postojećeg građanskog i nacionalnog stranačkog establišmenta. Koliko će uspjeti u tome da se ne pretvori u pričaonicu i kritizera svega domaćeg vrijeme će pokazati, ali se mora istaći da za jedan radikalni političko-stranački obrat postoji veliki prostor. Stranačka, politička i društvena scena su spremne za jedan slobodan, autonoman i autentičan politički iskorak iz prostora neslobode i za neizbor postojećeg zavisnog od etničkog, utemeljenog na etničkom i funkcionirajućeg kao etničko. Etničko, budući da nije izbor već datost, poništava slobodu i izbor, obesmišljava političku igru, natjecanje, izbore, jer u svakom slučaju logika etničkog navodi pojedinca da glasa za "svoje". Vladavina etničkog je negacija političkog. Ove i ovakve riječi zvuče lijepo i pametno. Sa tzv. građanske političke scene ih kao jalove dugo slušamo. Kako one da prerastu u političku zbilju, stanje svijesti ljudi, našu svakodnevicu očekujemo da nam pokaže i Naša stranka. Za njeno i naše dobro!