Da mi je kojim slučajem urednik iz Meksika, Lihtenštajna ili Obale Slonovače ukazao čast da budem kolumnista u njegovim novinama, vjerovatno bih lakše prihvatila priliku da iz svojih dnevničkih zapisa, svoj vlastiti stav, jednom nedjeljno iznosim pred sud javnosti.
Kako me u Meksiku, Lihtenštajnu i Obali Slonovače baš niko ne poznaje, bilo bi mi svejedno hoće li iko skužiti jesam li i kada sam možda napisala nešto, iako baš ne mislim tako... Ali, živim u maloj državi i još manjem gradu u kojima me poznaje veliki broj velikih ljudi. Do kojih mi je najviše stalo. I zbog kojih ne smijem da gludim ludilo.
Lagala bih samu sebe da sam drugačije započela današnju i po svoj prilici posljednju kolumnu, jer ovi oktobarski dani teku tako teško i tako sumorno. Za neizdržati. Od enormnih količina gluposti do enormnih količina obeshrabrujućih i zabrinjavajućih vijesti, što sve zajedno i prosječno informisanom i inteligentnom pojedincu ne ostavlja mnogo prostora za normalan život. Sa takvim utegom na duši, pogotovo je teško pisati.... Ja više ne mogu.
Statističari koji se bave analizom mentalnog zdravlja upozoravaju da se sve više i sve nekontrolisanije konzumiraju sedativi, koji su za sada, jedini mogući način za ublažavanje duševnog bola, stresa i opšte apatije nacije. Ako sam dobro zapamtila, svaki četvrti stanovnik BiH pati od nekog oblika depresije, a na povećanje gotovo svih vrsta bolesti direktno utiče stres, kojem smo izloženi svakodnevno i sa svih strana. Da se lažemo, pa da kažem da ni vi, ni ja nikada ne popijemo sedativ? Ne bi bilo pošteno.
Sve nas beshrabruje nasilje, nepravda, nepristojnost, nepoštenje, neznanje, nemoral, licemjernost, laž, manipulacija, polovičnost, bahatost, sila, zloupotrebe, krađe, podmetanja, sumnjičenja, zavjere, falsifikovanja, spletkarenja, ogovaranja, kriminal, beščašće, iznuđivanje, reketiranje, sitne duše, poltroni, špijuni, malograđanština, dupelisci, dvorske lude, glasine, rasipništvo, oholost, slugani, mediokriteti.
Rastužuje nas siromaštvo, glad, nezaposlenost, bespomoćnost, nevolja, nemoć... Beznađe.
Da nisam rođena trinaestog u ovom mjesecu možda bih sve ovo lakše podnosila. Ali, kad si rođen trinaestog, rođen si trinaestog!
Odeš na pijacu, žale se prodavci. Sretneš poznanika. Kuka. Sjedneš u taksi, žali se taksista, sjedneš u kafanu, sve sa društvom, eto kukanjca. Staneš u red da platiš komunalije, narod oko tebe kuka li kuka. Slušaš i ćutiš. Odeš na groblje, sve sa nadom da bar tamo nema kukanja, ide baba, od groba do groba, kuka. Prvi put je vidiš, nema šanse da je poznaješ, ali kuka baba što ni u groblju nema reda. Odeš na premijeru filma. Tebi se film sviđa, svima drugima katastrofa. Kukaju za bačenim parama. Odeš u pozorište. Sretneš druga iz djetinjstva. Kuka li kuka. Prisjedne ti predstava. Odeš na frizuru. Kuka frizerka. Sjedneš u autobus. I kuka i motika. Od vozova ionako ništa. Uđeš u apoteku, puna naroda, i s receptom i bez recepta, opšta kuknjava. Pokvari ti se veš mašina, zovneš majstora, s vrata zakuka. Plaćaš režije u zgradi, kuka blagajnica. Pojadaš se šefu, došla voda do grla, pa i on zakuka. Kukala nam majka.
Rintaš svaki dan, čekaš petak.
Plate male. Svi pod kreditima. Sluđeni vijestima i novostima dan prije, čekamo neki bolji dan poslije. I tako u krug. Od ponedjeljka do petka.
Amerikanci bar imaju jedan sjajan lanac restorana koji se zovu "Thank's God, It's Friday", što će reći "Hvala Bogu, petak je", iako se Amerikanci u njima druže svaki dan. Zvuči tupavo, ali je petkom cool. Bila. I Bogu zahvaljivala, sve misleći da ću jednog dana i u svojoj državi dočekati da sjednem u restoran tako duhovitog naslova, ali od tog nema ništa, jer kod nas, i što se restorana tiče, funkcioniše parola "Thank's God, It's Monday". Ponedjeljkom se papaju poslovni ručkovi i parkiraju crni džipovi. A s tim Bog nema ama baš ništa.
Kao ni mi sa Amerikancima.
U drami "Seme", Miroljuba Nedovića, koju je na banjalučkoj sceni devedesetih režirao genijalni Jovica Pavić, Dobrica Agatonović Aga igrao je lik soldata Radovana, i izgovarao fantastičnu rečenicu "Ma, ne trebaju, bre, nama ni Turci, ni Nemci, nego lepo da nas puste jedno dvae'st trie'st godina, ima da se poubijamo između sebe, kak'i smo".
Takvi smo.
Sa nekim svojim poznanicima, na različitim stranama svijeta, već nekoliko godina razmjenjujem šaljive, poučne, zanimljive meilove - od viceva, do fantasmagoričnih vizuelnih atrakcija, informacija o novim knjigama, filmovima, do zaboravljenih isječaka iz istorije, virtuelnih obilazaka muzeja, novih izložbi, umjetničkih akcija, intervjua, zagonetki, mozgalica..., obilje korisnog i zanimljivog, što me uvijek nasmije, obraduje, uputi, opomene..., ali, što je najvažnije, podsjeti da je neko, u trenutku slanja takvog pisma, mislio na mene. Dobro je kad mislimo jedni na druge.
Ali, u posljednje vrijeme, vođeni nepoznatom i nepisanom logikom, od tih istih ljudi, pristižu mi meilovi koji slikom i riječju, podsjećaju na neka druga, bolja vremena. Bivša vremena. Tako mi ove pošiljke dođu kao blagi melem, kojim se, na trenutak izmjestim iz ovog ludog vremena, ali i zapitam jesmo li uopšte svjesni koliko smo zaglibili?
Dijelimo se i oduzimamo. A ne sabiramo i množimo. Četiri najjednostavnije matematičke operacije. Znaju i mala djeca. Ali mi (više) ne znamo.
Na kraj pameti i navrh jezika sve je stalo. I ostalo.