Za Aliju Izetbegovića možemo reći da je značajna bosanska historijska ličnost, sviđalo se to njegovim oponentima ili ne, i bez obzira na to kako na njega još i danas gledaju u zapadnom Mostaru ili Banjaluci.
Bio je prvi predsjednik nezavisne Bosne i Hercegovine, a u dosezanju i branjenju te političke činjenice lično je mnogo doprinio. Od svih bosanskih postkomunističkih lidera imao je najviše zajedničkoga, bosanskoga kapaciteta, odnosno, kao nacionalni lider Bošnjaka više se od drugih nacionalnih lidera borio i za prava drugih naroda, zagovarajući i uveliko prakticirajući univerzalna demokratska i humanistička načela.
Taj visoki povijesni status, koji možemo posvjedočiti do danas, vrijeme će snažiti ili narušavati. Njegova porodica i politička stranka kojoj je pripadao u svemu tome imaju svoju ulogu. Mada je sud povijesti nemilosrdan i neovisan o željama i zamislima aktera, puno će od toga zavisti kako Izetbegovića te dvije instance budu predstavljale, prezentirale, plasirale. Koji mu simbolički kapacitet više namjenjivale: građanski ili vjerski, bosanski ili bošnjački, kako oni budu projektirali to pamćenje i doživljavanje. Kako to do sada rade, sjećanje na Izetbegovića nije dobro, ali za njih očito jeste. Ili bar tako misle.
Četvrta godišnjica smrti Alije Izetbegovića u Sarajevu je obilježena prigodno. Svečana akademija u Narodnom pozorištu, promocija za tu priliku napravljenog filma o njemu, izdavanje foto-monografije, te otvaranje muzeja na Vratniku u sklopu memorijalnog kompleksa Kovači. Svi događaji su, prema medijskim izvještajima, bili kvalitetni i dobro posjećeni.
Ne sporimo volju njegovih političkih istomišljenika da prave ovakve i slične manifestacije, ali moramo zapaziti nedostatak konceptualnosti u projektiranju njegova simboličkog kapaciteta. Naprosto, oni pokazuju zavidan nivo neinventivnosti, intelektualne tromosti, repeticije. Sve što se radi već je nekoliko puta ovdje viđeno, osvjedočeno, popraćeno. I prije je ovdje bilo ličnosti koje su dnevne politike i pripadajuće ideologije proglašavale historijskim.
Bile su okosnicama memorijalne kulture od nacionalnog nivoa, rezerviranog za predsjednika države (sjetimo se samo Tita) do lokalnih nivoa, obilježenih bistama prvoboraca iz 1941. u svakome bosanskom gradskom parku. I prije su ovdje o takvim ličnostima spjevane pjesme, pripravljani dječji recitali, imenovani gradovi, ulice ili fabrike, izdavana sabrane djela, pisani memoari, organizirani naučni skupovi, jednom riječju - pravljeni hvalospjevi. Sjetimo se samo Kumrovca i razmjera komunističke momorijalne kulture u bivšoj Jugoslaviji. Bila je i egzemplar kiča, nasilja i idolatrije. A sve je puklo za jedu noć i ostavilo duboke krvave tragove. Danas je sve zapušteno, pusto, propada; od partizanskog spomenika u Mostaru, preko spomen-kompleksa na Vracama u Sarajevu, Kuće cvijeća u Beogradu, pa do samog Kumrovca.
Ono što je u svemu tome loše, što zloslutno opominje, podsjeća i pogled skreće nužno na sebe jeste sveprisutna ideologizacija naših života. Ideologija je ta snaga koja oblikuje i usmjerava naše kolektivne živote, uređuje naša mišljenja, osjećanja, ukuse, sjećanja i orijentiranje. Tako živimo od ideologije do ideologije, od slave do slave, od događaja do događaja.
Izetbegovićev muzej, jer to smatramo najspornijim u cijeloj priči o njegovom simboliziranju, nije prvi niti jedini u Sarajevu. Na kraju 19. stoljeća sagrađen je Zemaljski muzej, velelepna građevina posvećena zemlji Bosni, ljudima i njihovoj kulturi, impozantno zdanje, hram istraživanja i znanja. Zadnjih decnija tu zgradu nismo u stanju okrečiti. Kad god u nju uđete, u opasnosti ste da vam padne strop na glavu, a da o novim istraživanjima i ne govorimo. Pretvorila se u muzej samom Zemaljskom muzeju. Malo nad tim stanjem ponekad zakukamo, ali ništa bitno ne mijenjamo. Sljedeći je Muzej `Mlade Bosne`. Ta organizacija je u kratkom vemenu prešla cijeli luk vrednovanja od revolucionarne do teroritičke. Danas je to Muzej grada Sarajeva u kojem su memorirani tragovi na njene pripadnike s novog aspekta.
Muzej revolucije na Marijnom dvoru, izuzetno opremljeno novo arhitektonsko zdanje s prepunim i sjajno uređenim fondovima, prepušteno je zubu vremena. Fundus je očuvan, ali bez ideje šta s njim dalje. Sve što je vezano za kulturu sjećanja na komunizam prepušteno je zubu vremena ili se svjesno uništava. Da ne spominjemo spomen-domove u Mrkonjić Gradu, Jajcu, Bihaću. Kao da mi tu nikada nismo bili, kao da to nije naše, sve nam je postalo strano, tuđe, mrsko... (Pametni Mađari su na jednoj adi na Dunavu pored Budimpešte otvorili Muzej komunizma, tako što su iz cijele zemlje sakupili sve spomeničke eksponate i sabrali ih na jedno mjesto). Svaka naredna ideologizirana generacija se ponaša kao da svijet s njom počinje, da prije nje ništa nije bilo valjno i istinito, uvjerena je da će vječno trajati i da će njeni sudovi o njoj samoj za svagda biti obavezujući. Nužno se nameće pitanje šta čeka Izetbegovićev muzej kada protekne izvjesno vrijeme ili se izmijeni vlast?