Nasilje, vršeno u svim oblicima i na sve načine, u našem društvu stalno raste. To je jedna od rijetkih konstanti sa uzlaznom razvojnom linijom, ili bolje reći da je to jedna od negativnih konstanti koja karakterizira razvoj našeg društva i stanje stvari u nas, i da je rast nasilja konstanta, za razliku od pozitivnih aspekata u odnosima među nama, koje nasuprot nasilju stalno stagniraju ili opadaju.
Sve je više nasilja i zle volje, a sve manje dobrih djela i dobre volje među nama. Kvantitet ovih pojava dolazi do tačke kada one nisu više samo pojave određenog intenziteta koje remete neko određeno normalno stanje, nego kada daju osnovni ton našem životu. Podjednako i u gradovima i u selima, kako se to može zaključiti proučavajući dnevne novinske izvještaje, izvještaje organa gonjenja i sudske registre u kojima se bilježe samo oni oblici nasilja koji su po svojim efektima imali značajnije posljedice po učesnike.
Nasilje, dakle, raste i u kvantitetu i u raznovrsnosti pojava, i u broju i u dobu onih koji se odlučuju da sve svoje stvarne ili pseudo probleme rješavaju nasilnim putem (ubijaju i starci i djeca), tj. primjenom sile i kršenjem zakona i dobrih običaja. Teški zločini ubojstva, napadi na pojedince, institucije (banke i paslovne objekte) u cilju sticanja novčane koristi i drugi oblici teških zlodjela su u stalnom porastu. Množe se sukobi, tuče, premlaćivanja, otimačine i razbojstva težeg ili slabijeg intenziteta sa težim ili lakšim posljedicama i postali su svakodnevna pojava. Upotreba vatrenog i hladnog oružja i eksplozivnih naprava i pri naizgled najbezazlenijim sukobima je postala sve češća i gotovo je postala pravilo. Javnost se isprva bunila, tražila mjere zaštite i sigurnosti, optuživala policiju za nemar i nesavjestan rad, da bi, shvatajući konačno da stvar uopće nije do policije i da je ona nemoćna, odnosno da joj je oduzeta svaka efikasnost u djelovanju i da je pretvorena samo u neku vrstu nijemog svjedoka i registratora zbivanja, i ona danas postala samo posmatrač svega što se zbiva, rezignirano očekujući kad će na svakog od nas, koji se smatramo mirnim građanima koji poštuju zakon i dobre običaje, doći red da nas neko iz čista mira prebije u tramvaju, autobusu, šetnji, parku, da neko razbije stakla na našem automobilu i odnese automobil ili sve ono što se iz njega može pokrenuti, da nam obije kuću ili u nju upadne usred bijela dana preko balkona, kroz mali prozor kroz koji ubaci dijete izvježbano za takav posao, koje će otvoriti vrata, pa da nas opljačka, iseli ili odnese ono što je vrednije (sve je toga manje), da nas negdje na ulici, u restoranu ili u parku prebije i otme nam mobilni telefon, novčarku sa ono malo maraka ili jednostavno da nas zlostavlja na bilo kakav način, i to ne samo da bi priskrbio sebi neku korist nego često samo za to da bi ubio vrijeme i dosadu koja njime vlada.
I tako, kad se udari akcent na nasilje, kad ono izrazi svoje najcrnje lice, kad se dogodi još jedan novi Denis Mrnjavac i kad obijesni idioti ubiju iz čista mira čovjeka koji je radio svoj posao, onda se pomole tobožnji stručnjaci i odgovorni ljudi koji započnu sa beskrajnim i besmislenim i što je najgore netačnim definicijama i dijagnozama i krivim preporukama za liječenje jedne opake bolesti čije uzroke uopće ne vide, odnosno nisu u stanju da ih vide.
A uzroci su tu u nama svima, u uvjetima našeg života, u sistemu pod kojim živimo, u uzorima koje slijedimo, u onome što se smatra boljim, modernijim, efikasnijim i savršenijim nego što je ono što smo mi imali, mogli i znali. Stvar je u tome da mi živimo u vijeku nasilja, koje nikada nije bilo masovnije i veće i u velikim i malim formama, tj. u velikim ratovima koji nose stotine hiljada i onim malim, svakodnevnim sukobima koji nose stotine života. Mi živimo u vijeku otimačina cijelih zemalja, izvora nafte, plina, komunikacija i sloboda cijelih naroda. Mi živimo u vrijeme općeg uništavanja prirode, naše roditeljice, kada je jedini priznati ideal čak uzdignut do značenja božanstva, ideal interesa i novca koji je sve, mjera svega da jeste i kako jeste, mjera svih ljudskih vrijednosti, zadovoljstvo jedini vrijedan cilj življenja. U takvom općem stanju društva, kada su ideali bogaćenja i prisvajanja bez i mimo ikakvih zakona i pravila, a bez ikakvog učešća ili značenja moralnih normi i običaja, nastaje stanje u kojem svako smatra da može da ostvaruje svoje želje na standardan način, a to je na štetu drugih i bezobzirno. Refleksi tog općeg stanja i mentaliteta modernosti kod nas su vidljivi na sve strane. Pogledajte samo televizijske programe pa ćete vidjeti koliko nasilja ima čak i u najbezazlenijim dječjim emisijama, pa možete zaključiti da je nasilje povezano sa općim obezvređivanjem ljudskih života i vrijednosti tuđeg uopće, od zemlje, resursa do privatne i lične imovine, stanje koje je karakteristično za današnji svijet i da ono može u našoj zemlji, s obzirom na nedavnu historiju općeg bezakonja i nasilja najvećeg obima, biti samo još gore, pogotovo jer je jedina snaga koja može da se efikasno suprotstavi takvom stanju, a to je snaga represije države, ovdje minimalna, baš kao što je i naša država minimalna, nemoćna, nesigurna u sebe, bez prava i kompetencija i okupirana raznim vrstama interesa, tako da ne predstavlja faktor stabilnosti i sigurnosti nego izvor tenzija i sukoba.
Dakle, ono što se može suvislo i racionalno reći, s obzirom na tokove svjetske situacije i odnose u svijetu, nasilje će još rasti u svjetskim okvirima, a onda i kod nas, odnosno imaće mogućnost i uvjete da raste. Toj tendenciji nisu u stanju da se suprotstave ni familija, koja se kod nas topi i nestaje kao faktor koji regulira rast i odgoj mladih, ni škola koja je i sama na rubu zakonitosti i u jadnom stanju zbog opće nebrige društva za obrazovanje, ali ni država, koja je sebe kastrirala, ili je namjerno kastrirana u jedinoj snazi koja bi mogla da se efikasno suprotstavi poplavi nasilja svih vrsta, a to je snaga društvene represije. Stoga treba odmah mijenjati glupe zakone koji daju toliko prava zločincima i počiniteljima svih zlodjela naspram njihovih žrtava, da je to smiješno. Treba, zatim, vratiti pravo efikasne akcije snagama represije uz pravo upotrebe njenih najadekvatnijih i najefikasnijih sredstava u cilju postizanja pozitivnih efekata u suzbijanju i prevenciji nasilja. Najzad, treba mijenjati psihologiju i način funkcioniranja vlasti koja je modelirana na načelu grupne upotrebe institucija vlasti, a ne javne i transparentne upotrebe moći i prava vladavine u korist društva, zakona i svih građana. Problem nasilja kod nas je u prvom redu pitanje autoriteta države. Država ne poštuje sama sebe i ruši svoj ugled i autoritet u narodu. Stoga je ljudi ne poštuju, pa ne poštuju ni njene zakone i institucije. Odatle treba liječiti bolest nasilja u našem društvu.