Danas je svima jasno i poznato da ovaj svijet u kojem živimo ne bi mogao da funkcionira ako bi se iz njegovog softvera na neki način isključilo sve ono što je u njega unijela nauka i što u njemu igra bitnu ulogu, a pripada rezultatima nauke i njihovoj tehnološkoj primjeni.
Bez nauke svijet bi stao i ne bi mogao funkcionirati. Dogodilo bi se ono što možemo vidjeti u filmovima koji prikazuju svijet nakon katastrofa - nuklearnih ili klimatskih. Dakle, svijet bez naučnih rezultata ne bi mogao funkcionirati ni približno u obimima i na razini performansi ukupnog života koje su normalni dio našeg života i što smatramo prirodnim.
Koliko ovisimo o nauci i njenim rezultatima, ne govori nam samo sve ono što uživamo kao blagodet, nego još i više, sva opasnost koju nam donosi nekritička i proizvoljna primjena tih rezultata, a što se javlja kao kolaps klimatskog sistema, pregrijavanje zemljine atmosfere, mogućnost nuklearnih katastrofa, nesigurnost genetskih intervencija u prirodne zakone i slične opasnosti kojih još nismo svjesni. Istinu o nauci je jednom davno na svoj način iskazao pokojni Duško Mutić, posljednji banjalučki boem i pjesnik, pripadnik onog nenadomjestivog kruga korzaša koji su do duboko u noć ostajali na uglu kod `Bosne`, da beskrajno raspravljaju o nauci, Bodleaurovim stihovima ili latinskim izrekama, među kojima su bili uvijek Drago Kolak, Jaroslav Koleška, Nail Kobašlić, Dule Divjak, Naum Dimitrijević, Muris Zametica, Dušan Mutić, Sveto Koljević i još poneko od nas. Duško je bio moj prvi komšija u nekadašnjoj Frankopanskoj ulici, gdje je njegov ugledni i bogati otac Lazar imao lijepu kuću. Bio mi je kolega po struci - diplomirani profesor filozofije. Predavao je matematiku u banjalučkoj šegrtskoj školi dok su mogli durati i on i Drago Kolak. Duško mi je u toku jedne od takvih diskusija rekao: `Jesi li, Tunjo, ikada pomislio na to da će električne centrale morati da rade i na sudnji dan. Bog mora razlikovati zle od dobrih ljudi i trebaće mu mnogo svjetla. Znaš, svi lopovluci se uglavnom rade u mraku.`
Mi već odavno ne živimo prirodno. Ko od nas uopće više sije pšenicu bjelicu ili kukuruze, ko nosi žito u Tulekov, Ramizbegov, Ćurćijin ili Trapiski mlin, da mu samelju nulu, dvicu, peticu ili šesticu i još mekinja za kravu. Ko još kupuje kruh na Ćurćijinoj pekari kod pozorišta, ili kod Buče i Harbaša na potoku Đurđevac, ko više traži somune kod Troke u Gornjem Šeheru, jer su najbolji. Sve se nalazi u tržnim centrima i dolazi upakovano u konzerve, tetrapak, celofane ili slično. Djeca ne znaju za mlijeko osim iz tetrapaka, pavlaku i jogurt iz flašica, a na pravog proizvođača tih delikatesa, kravu Šarulju, Zekulju i drugu kakvu mliječnicu više uopće i ne pomišlja, a tek u školi nauče da i takva bića postoje. Ona postoje, ali su od nas skrivena tehnologijama prerade, pa je za nas proizvođač mlijeka `Megle` ili `Dukat`, a ne neka tamo Zekulja ili Šarenka i između nas i onog ko nam daje blagodet užitka stoji tehnološki sistem i mi samo njega znamo. Ako on zakaže, kao npr. da prestane raditi ili da dovede do zagađenja proizvoda prilikom obrade, čuvanja i transporta, tada spoznamo da postoji taj tehnološki demon između nas i naših života i smrti.
Kravama, ovcama, zemlji i kokošima je oteto pravo autorstva na ono od čega mi živimo, a nama kontakt s originalnom prirodom i bliskim bićima, s kojima smo živjeli i u srodstvu (biološki) i u komšiluku (kuće i staje su bile nekada zajendičke ili blisko locirane), mi živimo misleći da je tehnologija prava priroda. Što time gubimo bitan dio našeg originalnog bića i svijeta, to nikoga ne brine. Mi ne idemo nego se vozimo i noge nam uskoro neće ni trebati, osim ako postanemo fudbaleri. Mi imamo kontakte preko ekrana, e-mailova i mobitela, a živi ljudski govor gotovo je sasvim isključen. Da nije bilo Tesle, naša bi civilizacija bila sasvim drugačija, a sada živimo u znaku elektriciteta, nafte, gasa, raketa i motora, `Mikrosofta` i Interneta i to je naša priroda.
U osnovi svega toga je nauka. Da nije nauke i da nije bilo ljudi kao što su Aristarh, Arhimed, Pitagora, Aristotel, Newton, Descartes, Leibnitz, Lavoisier, Faraday, Tesla, Planck, Einstein i Fermi, mi bismo živjeli na drugačiji način i u drugim ukupnim uvjetima. Živjeli bismo životom kakvim su naši ljudi živjeli u Imljanima, na Manjači ili Osmači, još prije sedamdesetak godina, dok i do njih nisu doprle blagodati civilizacije. Na riječima svi smo toga svjesni i spremni smo izgovoriti hrpu pohvala nauci i dobrima kojima nas je ona zasula. Nažalost, to ostaje samo na riječima. Kad je u pitanju stvarni odnos prema nauci, tada se otkriva da se ona uzima kao nešto što samo po sebi dolazi, što nisu stvorili ljudi i što nije rezultat njihovih napora i muka.
Čovjek koji je pokušao da izračuna koliko bi čovječanstvo bilo dužno Tesli za njegov izum generatora naizmjenične struje, a uzeo je samo po jedan cent za svaki megavat struje dobiven njegovim patentom, došao je do cifre koja se jedva može i napisati. Kako da se čovječanstvo odužuje jednom Newtonu, Plancku, Einsteinu, Mendeljejevu itd. Nikako i nikada to neće biti moguće. To znači da su naučnici i stvaraoci uopće, humanisti po prirodi stvari, po nuždi svog posla i stoga im niko ne nudi ništa, niko ih ne priznaje osim na riječima i praznim frazama. Niko ne plaća i ne priznaje ono što se radi po svojoj volji i unutarnjoj potrebi.
Kad su naučnici dali političarima u ruke najmoćnije oružje današnjice i shvatili da su pogriješili, te zatražili od njih da se proizvodnja oružja zabrani, bili su grubo odbijeni i tu se pokazalo koliko političari ne cijene i ne trpe naučnike, ali ih uveliko iskorištavaju.
Zbog čega ovo pišem? Jednostavno zbog toga što je kod nas sve ovo izraženo u daleko većoj mjeri nego drugdje, što se nauka daleko manje cijeni i što političari misle da mogu da koriste rezultate naučnika, ali i da imaju pravo da ih ne uvažavaju, kako se to kod nas događa i svaki dan potvrđuje. Mi nemamo ministarstvo nauke, nemamo odlikovanja i nagrada za naučni rad, nemamo pristojne penzije za naučnike, za nauku se ne daje gotovo ništa, uništene su naučne institucije, a u čisto naučna pitanja, kao što su vrijednost istraživanja, ili sistem obrazovanja, sistem nauke i njenih institucija političari se miješaju kao da je to neka stvar koja se tiče samo njih i kao da su oni jedini kompetentni da o njima donose odluke.
Političari daju podršku naučnom šarlatanstvu, instant naučnicima i amaterima, plagijatori sjede u najvišim političkim organima i političari meritorno cijene o vrijednostima naučnih poduhvata mada za to nemaju ni najmanje kompetencije. U iole pristojnoj zemlji bi se svaki ozbiljan i odgovoran čovjek uzdržao od izjašnjavanja o bilo kakvim, a posebno o spornim pitanjima nauke, te bi čekao riječ kompetentnih naučnika. U nas se događa upravo obratno. Nekompetentni političari, vjerski lideri i ini laici i amateri u pitanjima nauke, daju podršku, javno pozivaju na istu, daju novac koji pripada svima i o čijoj upotrebi bi valjda naučnici terebali reći svoju riječ, kao da je to novac njihovog babe i to samo na osnovu činjenice da se njima nešto čini tako kako im se čini. A od Talesa se zna da ono što nam se čini najčešće i najviše vara. Tako se na temelju utisaka laika naučne fantazmagorije proglašavaju pitanjem nacionalnog interesa. Neko je u svemu ovome lud, a od slučaja kapetana iz Koepenicka se zna ko je lud, a ko je hoštapler.