Srbija je dobila status kandidata za članstvo u EU. Ali, nije sve u politici, ima nešto i u sportu. Ovo je priča o tome kako je sport ujedinio Srbe. Bio je to dan za pamćenje.
Tog 29. januara ljeta Gospodnjeg 2012. godine Srbija i Srbi pokazali su svoje lijepo sportsko lice. Sportisti Srbije ostvarili su tri velika sportska rezultata. Istog dana srpski vaterpolisti osvojili su zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu, Novak Đoković je trijumfovao na Otvorenom prvenstvu Australije u tenisu, a rukometaši Srbije osvojili su srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu u rukometu. Nešto prije toga srpski odbojkaši su postali reprezentativni prvaci Evrope. Uz to srpski teniser Novak Đoković dobio je nagradu "Laureus" Britanske akademije za sport, prema kojoj je proglašen za najboljeg sportistu svijeta za prošlu godinu. Đoković je izabran za najboljeg sportistu u konkurenciji vrhunskih sportista svijeta među kojima su bili Lionel Mesi, čudesni fudbaler Barselone, Dirk Novicki, nebeski košarkaš NBA lige, supersprinter Jusein Bolt, vižljasti biciklista Kejdel Evans, te neuhvatljivi automobilski as Formule 1 Sebastijan Fetel i drugi. Petnaest hiljada navijača srpskih reprezentacija dočekalo je svoje sportiste ispred zgrade Skupštine grada Beograda, u opštoj euforiji i slavljeničkom raspoloženju.
Sport je igra u kojoj ponekad mali narodi epski trijumfuju protiv velikih sila. Kako je moguće da u jednoj maloj zemljici od svega nekoliko miliona stanovnika na brdovitom Balkanu sportisti postižu tako velike sportske rezultate? Košarkaški reprezentativac Srbije Marko Kešelj izjavio je da bi 29. januar, kada su sportisti Srbije osvojili dva zlata i jedno srebro, trebalo proglasiti za državni praznik u Srbiji. Euforija je zahvatila javnost i narod u cijelom regionu, svagdje tamo gdje žive Srbi. Političari se hvale i slikaju, pa i oni koji su najmanje zaslužni za uspjehe sportista. "Daj bože da nam je zemlja tu gdje je sport. Danas smo srebrni i zlatni, a po bruto dohotku smo na 176. mjestu", rezignirano je komentarisao Veselin Vuković, selektor rukometne reprezentacije Srbije.
Zašto su Srbi uspješni u sportu, a nisu u politici? Nije teško naći objašnjenje za ovaj srpski fenomen. Praktično, kad je državi i naciji išlo loše, a to bogami traje već posljednjih dvadeset i više godina, sportisti su bili najbolji dio zemlje i naroda. Što je u politici stanje bilo gore, u sportu je bilo bolje. U sportu se uspjeh postiže radom, požrtvovanjem, samoprijegornim vježbanjem i vjerom u sebe. Sport traži napor, dokazivanje, upornost i egzaktan rezultat, a politika skoro ništa od toga. Sportisti se dokazuju u svjetskoj areni, po strogim pravilima, a političari u lokalnim balkanskim barama punim mnogo krokodila. Sportski uspjesi se postižu tamo gdje ima nekog sistema, reda i pravila, u našoj politici svega toga upravo nema. Moglo bi se reći Srbi su dobri u sportu zato što izmiču lošem uticaju politike. Današnja politika čega se god dotakne odmah pretvara u sredstvo opčinjavanja i objekat manipulacije. Tako, da su danas uspješni oni sportovi oko kojih se ne vrti politika i što su politika i političari dalje od sporta, taj je sport uspješniji i daje bolje rezultate.
Nasuprot tome, u sportovima u koje se konstantno miješa politika i gdje se vrti veliki novac, sportski rezultati su najslabiji, a nacionalno razočaranje veće. Najgori primjer za to je fudbal, koji je po kvalitetu na dnu rang-lista uspješnosti. U fudbalu još postoji sprega tajkuna, huligana, kriminala, finansijskih interesa, politike i skrivenih centara moći. Zato ga stalno prate svađe unutar rukovodstva, javna prepucavanja, finansijski skandali, navijački ispadi i sukobi interesnih grupa. Fudbal je teren tradicionalno kontaminiran političkim igrama, prljavim parama i fizičkim nasiljem. Na drugoj strani, moderna politika postala je kompleksna i "neprozirna" djelatnost, tako da je potrebno mnogo analitičkog znanja, informacija, vještine i sposobnosti da se političari nose sa događajima, dok oni nisu dobili konačan pojavni oblik. Političari djeluju u uslovima dok društveni procesi traju, kad još nisu završeni, tako da postoji velika neizvjesnost u pogledu njihovog ishoda, a oni su prinuđeni donositi odluke i u tome je teškoća ovog javnog poziva. Karel Kosik, veliki češki intelektualac i disident komunističkog doba, šezdesetih godina u svojoj knjizi "Dijalektika krize" ispisao je vlastito životno iskustvo: "Politika nije nauka ni umjetnost, već igra za moć i igra sa moći. Ta igra nije zabava, već smrtno ozbiljna stvar i zato su u njoj smrt, fanatizam i kalkulacija češći od humora i smijeha".
Kod nas još prevlađjuje preddemokratsko shvatanje politike kao prevare, hajdučije, vještine ko će koga i kako nadmudriti, obrlatiti protivnika i poraziti suparanika svim sredstvima. Ovdje je politika omiljena disciplina populista i sredstvo manipulacije masama, više nego briga za zajednicu i opšte dobro. Samo u politici možeš izgubiti izbore i ponovo dobiti mandat na čelu stranke. U bilo kojem olimpijskom sportu za Olimpijske igre moraš ispuniti propisanu olimpijsku normu. Nikakva stranačka većina tu ti ne može pomoći, jer u sportu nema partijske podobnosti. Sport ima svoja pravila i ako igraš po pravilima tako dobijaš i nikako drugačije. I politika ima svoja pravila, ako ih kršiš ponekad dobijaš, ali tako možeš srušiti teren na kojem se igra. Fer plej, poštena igra je credo svakog sporta, dok su u politici izborna prevara, taktička smicalica i napad na protivnika češći od mirne dosadne igre.
U sportu kao i politici postoje igrači, navijači i sudije. U politici konačni sudija bi trebalo da bude narod, ali nerijetko su to političari sami. U sportu nema negativne selekcije, ako je i ima, brzo se pokaže i biva javno izviždana od publike. U politici, pak, negativna selekcija je gotovo pravilo. Čitavi timovi disciplinovano igraju po trenerskom drilu stranačkih vođa. Politika je bezobzirna igra, sa surovim posljedicama u kojoj se "ribari ljudskih duša" često služe nedozvoljenim sredstvima da dođu do cilja. Uspjeh u politici, kao i u sportu, zove se isto, pobjeda, ali je počesto kolektivni poraz. Devedesetih godina Srbi su se ujedinjavali na sumnjivim osnovama jedne ultimativne politike. Za promjenu, danas se ujedinjuju na pobjedama srpskih sportista. Aforističar iz Kragujevca Radomir Kostantinović piše: "Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala. Nije mala, nije mala, igra tri finala". Prvi put ovo sportsko bratstvo i jedinstvo prelazi granice država u regionu i ne izaziva podozrenje i strah kod drugih naroda, već poštovanje, i možda tek blagu zavist i pozitivnu ljubomoru.
Na nedavnom sastanku "trilaterale", predsjednika BiH, Srbije i Hrvatske na Jahorini, jedna od tema je bila i zajedničko organizovanje sportskih takmičenja tri zemlje. Predsjednik Srbije Boris Tadić krenuo je da nabraja pobjede Srbije u sportu, na šta mu je Ivo Josipović, predsjednik Hrvatske, u šali dobacio: "Hoćeš se to opet hvaliti sportskim pobjedama? Ali, izgubili ste od Danske, u rukometu", dodao je Josipović. "Znate li Vi koja je zemlja predsjedavajuća EU", upitao je važno Tadić. "Danska, niko drugi, a Srbija čeka kandidatski status za EU, eto, zašto smo izgubili". Ponekad je zdravo izgubiti u sportu i na izborima. To jača kolektivni imunitet i liječi bolesne ambicije pojedinaca.