Nazad i uvijek nazad. I kad se ide unazad ide se naprijed. Kod onih koji misle isključivo na prošlost i sadašnjost gledaju očima samoupravnog socijalizma.
Kod njih ne postoje prošlost, sadašnjost i budućnost. Sve lijepo ostaje za prošlost, a sve ružno se svaljuje na pleća današnjice. Kao da u prošlosti kojom su upravljali nisu pravljene greške. KRUPNE greške koje su nas dobrim dijelom i dovele u sadašnju situaciju. I onda se sporedno proglašava glavnim. I onda se na samovoljno određenim hipotezama zida dalja priča. I tako se ličnosti i čitave grupe amnestiraju odgovornosti. I kao tek krštena čeljad koja se više ne sjećaju šta su, koliko juče, radili traže odgovornost neprosvećenih i neokajanih. A za njih (sadašnje grešnike) nema milosti, ni objektivne analize. Ni šanse da se poprave, čak i ako je očito da se popravljaju i da stižu bolja vremena. Jer priznati svoje učešće u grešci, i da ste griješili i prije grešnika, je gore od same greške za one koji žele da se dokopaju davno izgubljenih pozicija s kojih će moći ponovo da griješe.
Bacite kamen na preljubnicu, ako ste stvarno nevini!
A jeste li? Hajde da malo bolje pogledamo...
Možete li otvoriti bilo koje "nevladine", "nestranačke" itd. novine, a da u njima ne pročitate kako nas vlast zadužuje do besvijesti? I to nas zadužuju, ni manje ni više, nego u inostranstvu. Time su vlasti, logično, postale izdajnici. Strane marionete. I sve ostalo. I sve slično i gore. I to je postala mantra koja se ponavlja, a kad se ponavlja mora da je istinita. Jer oni prije, koji bi da budu i oni poslije, nisu nas zaduživali. Ma njima je to bilo strano!
Ili im možda i nije bilo strano. Ili su nas možda zaduživali i više od ovih sadašnjih, samo na perfidnije načine i bez stvarne potrebe. Hajde da malo pogledamo podatke... Frizirane, naravno, prema mišljenju onih kojima se ne sviđaju. Osim kada im se sviđaju.
Uzmimo, npr. Ekonomsku politiku Republike Srpske i Bilten Centralne banke BiH pa pogledajmo stanje spoljnog javnog duga Republike Srpske u zadnjih petnaestak godina i spoljnog duga bankarskog sektora Republike Srpske i strukturu vlasništva. I dobijemo zanimljive podatke.
Prvi spoljni dug Republike Srpske, u visini od 1,1 milijardu KM, je naslijeđen od SFRJ. Narodski rečeno "Titov dug". Taj dug smo u amanet dobili negdje oko 2000. godine, kad su nekad bratski narodi podijelili imovinu i dugove bivše nam države.
A onda su Republiku braća i gospoda do početka 2007. zadužili za još 400 miliona KM i pored relativno obimnog priliva kapitala i relativno visokih stopa rasta, za čim nije, uz iole odgovornu ekonomsku politiku, bilo nikakve potrebe. Međutim, ovo je tek beznačajna greška tadašnjih vlastodržaca. Beznačajna u odnosu na način na koji su vodili proces tranzicije, što nas je zadužilo i upropastilo mnogo, mnogo više. Pa su nam tako uništili bankarski sektor. Pa su ga prodali u bescjenje. Kao da nisu čuli za radove npr. Sebastijana Edvardsa ili, ako im je to bilo daleko i strano, radove uvaženog beogradskog profesora Milutina Čirovića. Pa bi vidjeli da se to što su uradili, ne radi. Bar ne odgovorne vlasti. Bar ne svom narodu, za čiju se budućnost sada tako brinu. Tada ih izgleda nije bilo briga. Bili su na vlasti...
Da budem konkretniji, način na koji su sproveli reformu bankarskog sektora nas je zadužio u inostranstvu, do početka 2007. godine, za još najmanje 1,1 milijardu KM. Zadužili su građane Republike Srpske koji duguju bankama, dok banke duguju strancima ili su im oni vlasnici. Mada je ovo prikriveni oblik zaduživanja, u suštini je isti kao i da se država sama zadužila. Strance ne interesuje pretjerano ko kod nas duguje. Oni naš spoljni dug (javni i privatni) posmatraju kao cjelinu. I spram njega mjere našu sposobnost vraćanja. To jeste i logično jer i u slučaju državnog zaduživanja u inostranstvu, baš kao i u slučaju zaduživanja banaka u inostranstvu, odnosno građana kod banaka, dugove će vratiti građani Republike Srpske.
Summa sumare, svako ko se ekonomijom malo duže bavi zna da nije tačno da nas nisu zaduživali. Samo su to radili na perfidniji način. Isturili su građane ispred sebe. Da se zaklone od odgovornosti za okolnosti koje su stvorili. Ili čak da zarade na njima.
I onda kada su se već samovoljno amnestirali odgovornosti za današnje stanje i građanima ponudili krivca za svoje i tuđe greške, pustili su mašti na volju. A toj mašti nema kraja. Tako počinje preračunavanje našeg duga uz korištenje cijeloj ekonomskoj nauci nepoznatih metoda izračunavanja BDP-a. Tako se miješaju statičke i dinamičke varijable: godišnja novostvorena vrijednost i akumulirani dugovi i još mnogo toga. Pa se onda, samo malo niže, sasvim nekarakterno hvale "visokim" stopama rasta istog toga BDP-a za svog amaneta, svejedno što je izračunat na "pogrešan" način i svejedno što je taj rast bio baziran upravo na zaduživanju u inostranstvu. Naravno, nema ni pomena kako je upravo taj rast bez kvaliteta, bez pravih, složenih, neiznuđenih ali potrebnih reformi i doveo do potrebe zaduživanja države kasnije, kada nas je u svoj vrtlog uvukao američko-evropski finansijski tornado. Naravno, narodu se ne saopštava ni da bi bez zaduživanja nakon dolaska krize još hiljade građana bilo na biroima za nezaposlene, posebno među budžetskim korisnicima. Narod to ne treba da zna jer i nije cilj da narod stekne neku objektivnu sliku ekonomske situacije i odgovornih za nju.
I dok je analiza tragična, ponuđeno rješenje bi bilo tragikomično, da nije opasno. Slijedeći krugmanovsku parolu "okončajte ovu krizu odmah" plate u javnom sektoru treba da rastu, ništa ne treba prodati strancima i, naravno, zaposliti najmanje 650.000 ljudi u što kraćem periodu. A kako? Pa iz cijele priče se može razabrati da je za ovo potrebno vratiti "klasičnu" centralnu banku, koja bi naštampala dovoljno novca za ispunjavanje spiska želja. E sad, što bi umjesto ekonomskog čuda stvorilo samo bezvrijedan novac i povuklo nas još dublje u ponor nije ni bitno. Bitno je jeftinim parolama poniziti nepatriotsku, nestručnu vladu. Pa će neko drugi ispravljati greške budućih grešnika.