Imali smo rat.
Nije sada bitno kakav je to rat bio, ko ga je započeo, kako je vođen i šta nam je svima donio. Vjerovatno bismo se mogli složiti da nam je svima donio mnogo nevolja i problema s kojima se, evo, već petnaest godina nakon rata bočimo. Jedno je, međutim, jasno. Ako je bio rat, ako je donio toliko žrtava i razaranja, ako je donio toliko problema za sve nas i posebno između nas i ako je nešto trebalo učiniti nakon njega, onda je trebalo učiniti da bude postavljena solidna osnova za efikasno otklanjanje glavne posljedice rata, a to je devastiranje humane supstance zemlje i njene ekonomske strukture i potencijala. Trebalo je, dakle, prvo pokušati na sve načine vratiti ljude na njihova imanja, u njihove gradove i obnoviti njihovu ekonomsku djelatnost i osnovu te djelatnosti, a to su infrastrukturni i industrijski i rudarski pogoni i pogoni obrade i iskorištavanja potencijala zemlje. Međutim, vlast koja je nastala putem Dejtonskog sporazuma, a ni međuanrodni faktor, koji je prisutan u zemlji i imao je snažan utjecaj na zbivanja u njoj, nisu učinili upravo to što je kao prvo trebalo učiniti. Glavno težište zbivanja bilo je koncentrirnao na političku sferu, a između ostalog, i na učvršćenje rezultata postignutih ratom u pogledu podjele zemlje i efikasnog političkog osiguravanja, te podjele, na jednoj i pokušaja da bude iznuđeno onemogućavanje takvih nastojanja, na drugoj strani. Naravno, budući da su podjela zemlje i sve ono što je rat donio imali sadržinu nacionalnih podjela i da su ti poslovi obavljeni uz velika nacionalna pomjeranja, uključujući i masovna iseljavanja, pa i istrebljivanja stanovništva sa određenih teritorija, sva ta poliitka, sva sadržina politike koja je vođena na temelju tih premisa, morala je biti produbljavanje nesporazuma, suprotnosti, nesloge, a konzekventno tome i onesposobljavanja države da djeluje efikasno i u onom ograničenom obimu i vidu koji joj je bio moguć unatoč podjeli i raznim negativnim aspektima ratom stvorneog stanja. Konačno smo došli do toga da smo situaciju polarizirali u smislu da su jedni za apsolutizaciju ratom postignutih rezultata iako oni uključuju i rezultate genocida, a drugi za njihovu reviziju i to bez obzira na stanje u kojem se nalazi zemlja u cjelini, bez obzira na njene interese kako one historijske, njeno adekvatno uključenje u svijet, tako i one neposredne, a to je ekonomski razvoj i poboljšavanuje uvjeta života ljudi, pa je nastala situacija u kojoj se naše energije iscrpljuju oko problema za koje u ovom momentu nema adekvatnih i pravednih i što je najvažnije zadovoljavajućih solucija koje bi bile povoljne za dalji politički i ekonomski razvoj zemlje, nego se one svode na palijativne zahvate u ono što je samim time što se svi slažu da treba da bude mijenjano, ocjenjeno kao loše. Sve ide unazad i ništa se ne pomiče naprijed. Zemlja je u zastoju koji se širi u sve sfere života, a politika je izgubila svaki rezon u smislu u kojem je glavni zadatak svake politike da osigurava najbolje moguće uvjete za napredak i zadovoljavanje interesa što većeg broja stanovinika cijele zemlje.
Iz ovakvog toka stvari može se zaključiti jedino da osnovni put kojim idemo nije dobar i da to nije bio od samog početka. U čemu je stvar? Stvar je jendostavno u tome da smo išli krivim putem. Umjesto da smo počeli od osnova, od temelja života, a to znači od stabilizacije uvjeta i stvaranja prostora za normalan život stanovništva kao osnove svakog vida života jedne države, pa da smo, nadalje, pokušali da oživimo privredu i započnemo logični proces njene intenzifikacije, obnove i novog tehnološkog i vlansičkog ustrojstva, te da smo razradili plan razvoja energetske i konumikacijske infrastrukture i to na temelju racionalnog plana i najveće moguće efikansosti i u smislu u kojem ona omogućava brz razvoj privrednih aktivnosti i korištenja prirodnih resursa, ali i povezivanja zemlje i omogućavanja njenog logičnog i prirodnog koncentriranja, tj. logičnog nastanka privrednih i životnih centara, a ne da svemu tome nadredimo nacionalni politički princip i da privredu izložimo sveopćoj pljački pod vidom privatizacije iz koje se ni dva odsto realiziranog kapitala nije vratilo u privredu u vidu reinvesticija, mi smo se utopili u beskrajna politička nadmetanja, u kojima je glavni argument bila bijeda, jer je ona omogućavala da oni drugi budu optuženi za nju i da onda problemi zemlje budu dovedeni u fazu totalitarizacije, tj. u sferu politike sve ili ništa, koja nikada nije realna ni moguća i koja može samo produbiti sukobe i zaustaviti i ono malo razvojnih mogućnosti zemlje.
Iz svega je moguće zaključiti da se pravac djelovanja mora izmijeniti, obrnuti i početi od malih jednostavnih rješivih problema, koji mogu biti riješeni u interesu svih i koji će otklanjati prepreke za rješavanje većih i težih problema, sa izvjesnošću da bi opći napredak, čak i u okviru postojećih mogućnosti, sigurno relaksirao situaicju, da bi povećanje zaspolenosti, napredak ekonomije i finansijska stabilizacija, te porast standarda života građana, stvarali bolje i realne i socijalne i psihološke, pa i političke uvjete za rješavanje onih tzv. teških pitanja. Tako bi krov na dvije, četiri ili šest voda došao kao logični rezultat koji bi bio izveden iz temelja na kojima država počiva, a to je ekonomska djelatnost i rad stanovništva, a ne da krov određuje temelje naše zajedničke kuće.