I dok je na velikoj sceni na djelu sukob fundamentalizama, kako nas to s pravom upozorava Tariq Ali, svejedno kojih fundamentalizama jučer ili kojih danas, sve vrijeme unutar ideoloških sustava antagoniziraju se ideološke frakcije oko posjedovanja istine ili tek i samo oko interne supremacije, a ustvari oko nerijetko najbanalnijih materijalnih interesa.
I dok je antagonizam fundamentalizama nužan za njihovo rivalističko (su)postojanje (vanjski neprijatelj), crv u "zdravom tijelu" ideologije, naprosto je nepodnošljiv i treba ga zgaziti. On je revizionizam, on je izdaja, otpadništvo, on je, epsko-romantičarski rečeno, "poturica gori od Turčina". Njega se šalje u Gulag, na Goli otok, na lomaču, u smrt. Pa bio on otpadnik od vjere ili nacije, od partije ili klase, prekjučer od katoličanstva, jučer od komunizma i fašizma, a od islama uvijek...
I malo se što u čovjekovoj svijesti i savjesti promijenilo. Ideje se, pa i one najbolje (primjerice o socijalnoj pravdi), brzo pretvore u ideologije, a ove žive u piramidalno strukturiranim institucijama. Osnovni je njihov postulat jedinstvo misli i djela ostvarivano vjerom, fanatizmom, poltronstvom ili terorom. Njihovo se trajanje utjeruje odozgo: korupcijom i(li) strahom.
Zanimljivo kako to na metodološki jednak način pokazuju i Titov sukob sa Staljinom i Đilasov s Titom, kao i, recimo, Küngov s Vatikanom. Memoari Milovana Đilasa i Hansa Künga (da spomenem dvije knjige koje sam ublizu čitao) govore o potpuno istome. I nitko ništa iz toga nije naučio. Čak, nažalost, ni mladi ljudi od kojih bi čovjek očekivao snažniji otpor ideološkoj manipulaciji, rigidnosti mišljenja, institucionalnom ludilu, oni, dakle, za koje bi čovjek pomislio da su čitali Kafku ili učili na "greškama" starijih. Ne, nema to veze s godinama, jer u pitanju su očito različite razine svijesti, različiti horizonti, različito strukturirane kralješnice ili, drukčije rečeno, različiti moralni i koruptivni plafoni ili pragovi, kako tko hoće.
I samo što se na našem, periodikom i svjetski relevantnom mišlju (pa makar i teološkom!), bijedno oskudnom prostoru, pojavio ugledni svjetski časopis "Concilium", na njega je reagirao, zamislite tko, katolički teolog (?!), izvjesni Ivica Raguž kvalificirajući ga, nakon desetljeća izlaženja na nekoliko svjetskih jezika, "teološki irelevantnim časopisom". Kad ono, imaš što vidjeti, to je onaj isti čovjek koji je nedavno otvoreno Küngovo pismo biskupima svijeta bez ijednog kontraargumenta proglasio "teološkim pamfletom". Kad ono, mladi je teolog nedavno postao urednikom katoličkog teološkog časopisa "Communio". Kad ono, odčitavamo, on poltronizira "višim strukturama" i denuncira sve uokolo na način na koji to, kao metodu koja znači uspon na karijernoj ljestvici, tako bjelodano raskrinkava Küng u svojim memoarima. Izbliza je Küng gledao i svjedoči o Ratzingeru, Wojtyli, o papama Pijama i njihovim "dvorskim poslušnicima". Pa da, treba "ubiti" Künga i njegov časopis, jer je opasni svjedok insajder. A na Künga se ne samo nekažnjeno smije, nego je čak poželjno i može donijeti čin više, onako kako je činove dobivao i u karijeri napredovao Ratzinger, jer je znao šutjeti, slušati, sam sebe dezavuirati... A kad je mogao on, takav sjajan bivši teolog, šta fali nekakvom Ragužu, makar ugledni hrvatski teolozi pozdravili pojavu "Conciliuma", makar mu podršku dali kardinal Puljić, biskupi Devčić ili Sudar. Pljunuti tako ignorantski na 46 godina dugu tradiciju "Conciliuma", časopisa za koji su pisali svi što išta znače u svijetu teologije, diskreditiralo bi autora takve kvalifikacije, da on danas nije urednik u nekad uglednoj "Kršćanskoj sadašnjosti" u koju je zalazio cvijet hrvatske humanističke inteligencije okupljan oko prijevoda Biblije. Danas, pak, od nje bježe iole osviješteni teolozi, a kamoli laička humanistička inteligencija.
I gotovo da bi sve ovo bilo nevažno da nije ilustrativan i paradigmatičan primjer kvarljivosti ljudske tvari pri dodiru s osrednjosti i poslušnosti, ako iza nje stoji mig koji u obliku mrkve obećava ispunjenje malih sitnih interesa, a u obliku štapa prijeti kaznom nemilosti, progona i zaborava (smrti), kako nam to pokazuje Küng na slučajevima uglednog Chardina koji je u Crkvi dobio manje od Jude (na sahrani mu je bio samo jedan čovjek!) i Ratzingera kojemu je "promjena strane" donijela "brzu karijeru".
Sluganstvo malog od kužine (I. Raguža), tako bljutava okusa, ipak mu neće moći pomoći da teološki nadživi ni one pred kojima "partijski" puže, a kamoli jednog Künga koji piše "pamflete" ili slavu Rahnera, Schillebeeckxa, Congara nekoć ili Sobrina danas koji pišu u tom "teološki irelevantnom časopisu". Neće, jer mali ne zna da se prije "nemoralne ponude" prvo mora bar malo biti neposlušan. Puzati unaprijed je tek degutantna činjenica. A znano je da ljudi s manje dobrog ukusa obično imaju odličnu probavu. Ipak, napominjem, riječ je o časopisu što već gotovo pola stoljeća stoji kao ispit savjesti onima što su, Küng nam svjedoči, izdali Koncil nakon Koncila. Upućujemo na slučaj generalnog tajnika Felicija "koji ne preza od ilegalne promjene koncilskih tekstova u vatikanskoj tiskari". I opet se, dakako, potvrđuje da nije revizionist onaj koga takvima vide "pobjednici", nego onaj koji zamjera Küngu da bi htio "reformu Crkve preko noći", čime ovaj implicira reformu, ali "ne prebrzo", nego kad to kaže "partijski šef". A što tek reći za one koji nisu dobacili ni do Raguževe fanatične poslušnosti?