Ima samo jedna zemlja u Evropi, poznata po gostoljubivosti, koja stranim diplomatama pruža jedinstvenu priliku da se u njoj osjećaju kao svemoćni kraljevi. To je zemlja u kojoj ambasador ili visoki diplomatski dužnosnik po dolasku u Bosnu i Hercegovinu prestaje biti diplomata i postaje božanstvo pred kojim se svi klanjaju i kome je sve dopušteno.
Ovo pretjerano gotivljenje stranih diplomata nije, međutim, dio našeg urođenog gostoprimstva već čista politička kalkulacija. Dio naših građana i političkih struktura, naime, već godinama vidi u pojedinim stranim diplomatama i upraviteljima Bosne i Hercegovine mesije koje će ispuniti njihove političke snove, a koje oni sami legalnim putem ne mogu ispuniti. Problem je, naravno, što su kod nas i snovi različiti pa mesije ne mogu, kao zlatne ribice, ispuniti tri već samo jednu želju - želju onog ko najviše vjeruje u njihove bajke. U isto vrijeme, mesije, od kojih se netaktički očekuje da prekrše sve zakone i sva pravila, dobro paze čije želje uzimaju u razmatranje, jer od toga zavisi njihov status.
A mesija nikako da dođe, niti će, naravno, doći. Umjesto njega, pojavljuju se s vremena na vrijeme njegovi dvojnici koji za odličan honorar sa otužnim epizodistima glume mesiju. U početku to ne rade svojom voljom već po inerciji, ali im se vrlo brzo ta uloga toliko dopadne da se u nju potpuno užive i postanu druga ličnost. Kako niko u Bosni postaje neko, veoma je zanimljiv fenomen za političko-psihološka istraživanja koja rado prepuštamo drugima.
Tokom ovog novog mesijanskog mjeseca septembra, pojaviće se u Bosni i Hercegovini nekoliko diplomata od kojih dio bh. javnosti koji vjeruje u bajke ponovo naivno očekuje da bi mogli postati tako dugo očekivane mesije.
Posljednjih nedjelja dio medija u Bosni i Hercegovini sa zluradim oduševljenjem najavljuje navodni ponovni dolazak Pedija Ešdauna u Bosnu i Hercegovinu. Gospodin Ešdaun stigao bi ovaj put kao ambasador Evropske unije. Mnogi ga ozareni već vide na bijelom konju sa bičem u ruci kako onim "zabludjelim" u Republici Srpskoj pokazuje kako treba misliti tuđom glavom. Bez obzira na to ko je u pravu, činjenica da se dio jedne zemlje raduje i gura nekoga sa strane da udari na drugi dio te iste zemje je više nego porazna i neperspektivna.
Smatram da gospodin Pedi Ešdaun, uprkos njegovoj silnoj želji da glumi mesiju u rimejku, neće ponovo doći u Bosnu i Hercegovinu iz jednog prostog razloga: Evropska unija je simbol univerzalnog i legalnosti, a ljudi koji je vode ne mogu sebi dozvoliti da pošalju za šefa misije nekoga ko je već proglašen krajnje nepoželjnim u jednom dijelu zemlje. Pa i ako bi gospodin Ešdaun bio imenovan, što bi bila ružna poruka koliko Brisel ne uvažava mišljenje jednog dijela bh. javnosti, to ne bi bio veliki problem ukoliko bi se taj novi ambasador Evropske unije ponašao na isti način u Bosni i Hercegovini kao i ostali ambasadori Evropske unije u svim drugim zemljama. Ništa više od toga. Svi strani diplomati bi, naravno, trebalo da budu više nego dobrodošli u našu zemlju, pod uslovom da se ponašaju kao diplomati.
Osnovna i neoprostiva greška bh. društva je u tome što smo dozvolili da neke strane diplomate rade i govore u našoj zemlji ono što nije diplomatska praksa nigdje u svijetu. To me kao diplomatu koji se trudi da profesionalno radi posao, a iznad svega građanina koji drži do slobode i ponosa zemlje koju predstavlja, već dugo veoma iritira i tjera da to javno kažem. Strani diplomati u Bosni i Hercegovini sebi redovno dozvoljavaju da komentarišu unutrašnjopolitička zbivanja i da pri tome koriste neprijatan naredbodavni ton ili čak kritikuju pojedine domaće političare. Nije bitno da li išta od toga stoji, to se jednostano ne radi. Ali, njih ne treba za to kriviti već one koji to dopuštaju i koji zapravo tjeraju strane diplomate da se nediplomatski ponašaju.
Kao diplomata sa skromnim, ali dovoljnim iskustvom (u diplomatiji od 2000. godine) znam vrlo dobro da bih u Francuskoj, gdje sam djelovao, i u Egiptu, gdje trenutno djelujem, ukoliko bih se ponašao kao pojedine strane diplomate u BiH, bio od domaćina zvanično i strogo upozoren da kršim ustaljene norme diplomatskog ponašanja, a što bi se čak, ukoliko bih se oglušio o upozorenja, moglo završiti elegantnim napuštanjem zemlje u kojoj je počinjen taj diplomatski grijeh.
Mi to ne radimo i očito ne namjeravamo uraditi. Kad ćemo najzad shvatiti da nam se zbog svjesnog tolerisanja nediplomatskog djelovanja svi ozbiljni ljudi smiju i da nas zbog toga upravo oni koje beatrifikujemo još više potcjenjuju i omalovažavaju? Ovo pouzdano znam, jer sam to čuo iz usta diplomata u Bosni i Hercegovini koji se ponašaju profesionalno i korektno. Takvo nepotrebno podaničko ponašanje ubija nam slobodu i ponos o kojima izgleda najmanje razmišljamo. Niti jedan visoki strani dužnosnik nikada neće donijeti sreću ovoj zemlji, jer smo mi ti koji odlučujemo o našoj sreći, hoće li je biti i kakva će biti. A, biće trajna samo onda kad se dogovorimo da bude trajna.
Tek kad se oslobodimo ovih rđavih navika, bićemo suvereni i poštovani. Na prvi test nećemo dugo čekati. Tokom septembra stižu u BiH i dvojica visokih američkih diplomata: novi bilateralni ambasador SAD u BiH gospodin Patrik Mun, i novi zamjenik visokog predstavnika u BiH gospodin Frederik Mur. Tim iskusnim diplomatama želim toplu dobrodošlicu i mnogo uspjeha u radu, jer znam da dolaze sa najboljim i najprofesionalnijim namjerama.
Ali, već od prve sekunde njihovog dolaska u našu zemlju sve će za njih biti drukčije i oni će, uz svjetla kamera i blicanje fotografskih aparata, osjetiti da su na nekoj posebnoj planeti, u zemlji čudesa, gdje pravila diplomatskog ponašanja ne važe. Njih će dio bh. društva tjerati da, ni krivi ni dužni, dobiju slobodu koja im po svim ustaljenim diplomatskim uzusima ne pripada i osjećati se, htjeli to ili ne htjeli, kao autoriteti kojima je sve dozvoljeno.
Siguran sam da će svi mogući novinari iz pisanih medija, radija i televizije, potrčati na aerodrom kad budu dolazili pomenuti američki ambasadori (kao uostalom i ambasador Evropske unije), jer će se neko pobrinuti da mediji saznaju tačno vrijeme njihovog dolaska. Potrčati i napraviti sprdnju i od medija i od zemlje. Ko to još i gdje, osim zvaničnika protokola zemlje, ide na aerodrom da dočeka jednog stranog diplomatu?! Naši mediji morali bi više voditi računa o profesionalnosti i ako im je do nje stalo, neće se nikad pojavljivati na aerodromima i sačekivati strane diplomate.
Mediji mogu odigrati veliku ulogu u vraćanju digniteta našoj državi i zato se ovaj tekst njima najviše obraća. Kad razgovaraju sa stranim diplomatama, a trebalo bi to da rade mnogo rjeđe nego dosad, treba jedino razgovarati o bilateralnim odnosima, a nikad ih ne treba pitati, bez obzira na to što je novinarima svako pitanje dozvoljeno, šta misle o situaciji u Bosni i Hercegovini. Naročito od njih ne treba tražiti da tumače izjave naših političara, a još manje da ih ocjenjuju.
Ovaj tekst je napisan jer niko javno ne razmišlja o tome koje su dvije krupne posljedice svjesnog podsticanja nediplomatskog ponašanja: s jedne strane snažno se urušavaju sloboda, ponos i ugled zemlje, a sa druge strane to doprinosi, više nego što mislimo, stalnoj podijeljenosti i netrpeljivosti naše zemlje budući da se strani diplomati i dužnosnici koriste, makar i protiv njihove volje, kao istureno oruđe jednih protiv drugih. Ako to nekome odgovara, neka slobodno nastavi raditi po starom. Posljedice su već vidljive i mogu biti samo vidljivije.
Biće, dakle, veoma zanimljivo ko će se od medija uskoro usuditi ne pojaviti se na sarajevskom aerodromu! Usuditi i ostati profesionalac. Vjerovatno niko, nažalost.
Autor je ambasador BiH u Egiptu