Sa stanovišta ekonomije rad je samo jedan od faktora proizvodnje. Sa stanovišta života rad je mnogo više.
Rad je osjetljivo socijalno i političko pitanje. I što je takođe bitno, rad je povezan sa skoro svim drugim ekonomskim i socijalnim pitanjima. Jedno od tih povezanih pitanja je obrazovanje. Domaćini ove prezentacije (Kancelarija Svjetske banke u BiH) su me zamolili da se kao panelista posebno osvrnem na vezu obrazovnog sistema i efikasnosti tržišta rada u BiH. Kako posao paneliste nije da daje odgovore već da podstiče na diskusiju, dozvolite mi da odmah na početku postavim dvije hipoteze.
Prva je da je postojanje upisne politike, a sva ministarstva obrazovanja u BiH definišu neke upisne politike, u odsustvu industrijeske politike potpuna besmislica! Druga je da je parcijalno i nedosljedno sprovođenje reformi, samo da bi se bilo u trendu i ispunila neka očekivanja, gore od nesprovođenja reformi, jer svojim mršavim rezultatima kompromituje ideju koja stoji iza same reforme.
Dozvolite mi da obrazložim ove teze. Industrijska politika je loš prevod s engleskog. Na engleskom industrije zapravo znače privredne grane. Dakle, postojanje upisne politike, bar teoretski, ima smisla ako imate čvrsto definisane aktivne politike razvoja privrednih grana jer na taj način država obezbjeđuje kadar za one privredne grane koje smatra strateškim za budući razvoj zemlje. Nijedan nivo vlasti u BiH nama čvrsto definisane ni srednjoročne razvojne strategije (koje ne moraju biti tako aktivno orijentisane), a kamoli industrijske politike. Zbog toga kod nas upisne politike nisu instrument razvoja, već socijalni instrument. I to socijalni instrument pomoću kojeg se čuvaju radna mjesta sadašnjih prosvjetnih radnika (i sam sam jedan od njih). Tako zarad očuvanja nekolicine radnih mjesta u sadašnjosti mi žrtvujemo budućnost mnoštva i to radimo već decenijama.
A, sada pređimo na drugu tezu. Reforma visokog obrazovanja u BiH tipičan je primjer loše sprovedene reforme koja prijeti da pojede samu sebe, odnosno da izazove nivo nezadovoljstva kada će država morati da vrati stvari na početak. Uostalom, izjava ministra prosvjete Republike Srpske Gorana Mutabdžije kako Vlada neće dozvoliti osnivanje novih privatnih srednjih škola, ma koliko zvučala antireformski, ima snažnu podršku skoro svih građana Republike Srpske upravo zbog gorkog iskustva s reformom visokog obrazovanja. A, gdje se pogriješilo u reformi visokog obrazovanja? Pa prosto, reforma je zapela na pola jer se očito više radilo o ispunjavanju nekih svjetskih standarda nego o svijesti u zemlji da bi obrazovanje trebalo da nam bude bolje. Tako je država dozvolila osnivanje privatnih visokoškolskih institucija, ali je nastavila da bude ne samo vlasnik postojećih fakulteta, već i finansijer. Time su državni fakulteti dobili nefer cjenovnu prednost.
Treba ukinuti finansiranje državnih fakulteta i preći na finansiranje dobrih đaka i studenata, pa neka oni odnesu ta sredstva tamo gdje smatraju da je obrazovanje kvalitetnije
Zamislite da imate dva fakulteta, jedan državni, jedan privatni, sa sličnim nastavnim planovima, sličnim kvalitetom nastavnog osoblja i sličnim kriterijumima prolaznosti, ali je prvi besplatan, a drugi se skupo plaća. Ko bi se i gdje upisao? Svi bi, naravno, krenuli ka državnim fakultetima, koji nude istu stvar besplatno, dok bi na privatne otišli samo oni lošiji kandidati za koje na državnim nije bilo mjesta. Pa i tu bi brzo odustali jer bi kriterijumi prolaznosti bili isti. Na ovakvu situaciju privatni fakulteti su odgovorili racionalno, kako to privatni kapital uvijek i čini, srozavanjem kriterijuma prolaznosti. Tako je jedna nefer konkurencija dovela do druge nefer konkurencije. Da se razumijemo, ja ne smatram da su svi privatni fakulteti po definiciji loši. Zapravo ima i jako dobrih. Međutim, na njima je školarina jako viskoka, jer kvalitetno obrazovanje, ako ga ne finansira država, je skupa rabota i osnovani su za djecu visokoh državnih funkcionera, stranih diplomata i drugih bogatih ljudi. U suštini, onih koji bi mogli platiti školovanje svoje djece i u inostranstvu ali im je draže ovo kod kuće.
I mada nije uobičajeno da panelisti nude rješenja, ja ću napraviti izuzetak kako bih vas dodatno motivisao za diskusiju. Za rješavanje nagomilanih problema potrebne su samo dvije mjere. Prvo, treba ukinuti finansiranje državnih fakulteta i preći na finansiranje dobrih đaka i studenata, pa neka oni odnesu ta sredstva tamo gdje smatraju da je obrazovanje kvalitetnije.
Istovremeno, treba ukinuti mogućnost da plata nastavnika zavisi od prolaznosti na njegovom ispitu. To je moguće sprovesti tako što će ministarstva obrazovanja sačiniti spiskove odgovornih nastavnika po naučnim oblastima i odrediti da studente ispituju profesori sa drugih fakulteta. Tako bih npr. ja sa državnog fakulteta mogao da odem na privatni pa da vidim. Možda su djeca stvarno marljivo učila. Kolega sa privatnog fakulteta koji je doktorirao i stekao neko naučno zvanje bi mogao da ispita studente koji su predavanja slušali kod mene, pa neka prosudi koliko je to kvalitetno ili nije.
Za kraj. Ovakva rješenja: neka se upisuje ko gdje želi, neka se finansiraju svi u zavisnosti od preferencija dobrih đaka i neka kriterijum prolaznosti (a to znači i potrebnog znanja) bude jednak za sve, u ovom društvu djeluju nerealno, gotovo revolucionarno. Međutim, to samo pokazuje koliko smo ogrezli u antireformatorskom raspoloženju. A oni koji su radili analize procesa tranzicije u istočnoj Evropi znaju da su uspjeli samo oni koji su znali šta žele i to radili zbog sebe, ne drugih. Zbog toga mi reforme u zemlji moramo da sprovedemo sami, zbog sebe, ne zarad Svjetske banke ili nekog njihovog izvještaja. A i tim izvještajem, usput rečeno, uopšte nisam impresioniran. Mi možemo bolje.