Kriza je najfrekventnija riječ aktualnog bosanskohercegovačkog političkog vokabulara.
Njome se imenuju i zaodjevaju različite namjere i radnje vrlo disparatnih društvenih aktera. O kakvoj je krizi riječ trenutno u Bosni? Da li je u pitanju kriza društva kao kriza međuljudskog i međunacionalnog povjerenja? Srećom nije.
Nikome se ne ratuje, a ovdje se ratuje kad to drugi aranžiraju. Radi li se možda o ekonomskoj krizi s obzirom da je hljeb kojeg svi jedemo poskupio sto posto? Ne! Koga je još briga za poskupljenje hljeba, ovdje se ionako živi po principu: snađi se kako znaš i umiješ, a od države ne očekuj previše. Ili je, možda, u pitanju politička kriza, kriza političkog sistema, budući da je predsjednik državne vlade dao ostavku? Začudno, ni to nije budući da smo od rata naovamo u stanju stalne krize političkog sistema.
Suština današnje krize je u tome, na sreću ili nažalost, što je politički sistem zemlje tako komponiran da ga kriza državnog nivoa vlasti ne dotiče. Špirićeva ostavka nije izazvala pometnju na berzi, nije oneraspoložila proizvođače hrane, nije podigla cijene nekretnina, nije se odrazila na crno tržište. Ona je bez ekonomskih posljedica. Tako će i ostati, prihvatila se ta ostavka ili ne, budući da je učinak rada ovog saziva Vijeća ministara ništavan, osim ako mu to nije i jedini cilj kako to tvrde sarajevski kinici. U tom slučaju Špirić bi bio najuspješniji monovalentni premijer.
Ekonomski životi entiteta, a mogu suvereno govoriti o Federaciji, odvijaju se samostalno. Dok Špirić daje ostavku federalni ministar rada se razbacuje optimizmom prognozirajući skori nedostatak radne snage u Bosni. Naime, Federacija treba skoro da procvjeta, spremaju se velike investicije i goleme privatizacije, premijer Branković je ambiciozan i gura svoj ekonomski program. U Sarajevu se trenutno izvode građevinski investicijski projekti vrijedni milijardu maraka. Ni gradnja mosta kopno - Pelješac tempirana pred izbore u Hrvatskoj i sračunata na pridobijanje glasova hercegovačkih Hrvata ma koliko bila jednostran i iritantan čin nije pomutila postignuti ekonomsko-politički konsenzus između Hrvata i Bošnjaka.
Na tragu takva opredjeljenja je i Lajčakova politika izbjegavanja krupunih tema oko kojih nema konsenzusa, kakve su, recimo, ustavna reforma, a provođenje bitnijih sistemskih reformi. Jedna od njih je funkcioniranje rada državne razine vlasti, to jest tjeranje premijera da radi posao koji je preuzeo. Paradoksalno je da premijer zbog toga što se potiče da radi svoj posao daje ostavku isprikom da je nacionalno neravnopravan. Niko ga ne tjera da taj posao radi maestralno, niko od njega ne očekuje da napravi ekonomski preporod zemlje, da nam živote učini sretnijim i bogatijim, da nam podigne životni standard i osigura viši kvalitet života, ali većina običnih ljudi ipak očekuje da ne podmeće klipove našoj želji da živimo u sigurnijem i bogatijem svijetu. Politika koja se zasniva na bajnim nacionalnim interesima, koja mlati narodom sad u ovom, sad u onom pravcu, koja nije legitimirana zadovljenjem životnih potreba ljudi, nije duga vijeka. Glasači u Republici Srpskoj u vezi s ovim bi trebali imati korisna iskustva. I glasači u Federaciji. Namijenjali su se političara i naslušali obećanja.
Da nešto s ovom krizom nije uredno pokazuje njena mostarska i sarajevska percepcija. Ta kriza stanuje samo u medijima. Ona se smatra Dodikovim foliranjem, nečim vještačkim, spolja izazvanim i nametnutim saživljavanjem s položajem kosovskih Srba. Jednom riječju ona je dosadna i samo je priča o njoj dosadnija. Ljude više zanimaju vijesti sa sajmova automobila i jesenjih sedmica mode. Ljudima se živi i dosta im je praznih priča o politici i to od tipova koji od te iste politike sjajno žive. Zasićenje je maksimalno. Vrijeme je za novu priču.
Sve ovo ukazuje na činjenicu da krizu proizvode političke elite i da se ona stoga zadržava unutar tih elita. Kriza je zato artificijelna. Ona nije zbiljska kriza na način da će dijalektikom svoga razrješavanja donijeti nešto spasonosno ili nešto bolje. Ne, stanje prije nje i iza nje će u osnovi biti isto, i bez obzira na sva rješenja između pravnika OHR-a i Republike Srpske (kao da se na toj razni nešto rješava). Nema unutrašnjeg političkog materijala za promjene, a strancima do nekih bitnih promjena i nije stalo. Stoga postojeća kriza izvršne vlasti na državnoj razini političkog sistema neće se ni produbljivati niti rješavati. Ona će jednostavno trajati. Dokle? Moguće do proljeća s obzirom na najavljivanu unilateralnu kosovsku nezavisnost te božićne, bajramske i novogodišnje praznike. U odnosu na stranački i ideološki sastav izbornih pobjednika kriza tipa toplo-hladno bit će stalna za njihovog mandata. O njoj ćemo morati, htjeli to ili ne, stalno slušati. Silajdžić i Dodik očito je žele postati novi nacionalni lideri, a za to je potrebno mnogo emocija i spasonosnih rješenja koji usrećuju njihove narode. Za to vrijeme će pametni i ozbiljni raditi svoj posao i živiti svoj život.