Kad nekog stranog diplomatu u Bosni i Hercegovini zaboli glava, analgetike odmah piju - bošnjački političari.
Samo prije neki dan američka ambasadorka Morin Kormak i šef delegacije Evropske unije u BiH Lars Gunar Vigemark na konferenciji za medije, dakle javno, onako bez diplomatskog uvijanja i prenemaganja zaprijetili su da će izostati međunarodna finansijska podrška budžetima u ovoj duboko podijeljenoj i nesrećnoj zemlji ne bude li, i to bespogovorno, vidljivo pognute i glave i ponosa, prihvaćen Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Analgetik s početka ovog teksta prvi su, brže-bolje, "popili" Denis Zvizdić i Fadil Novalić - odbili su da potpišu već usaglašeno pismo namjere MMF. Ovakav postupak prvih ljudi Savjeta ministara i Vlade Federacije za znalce bh. stvarnosti nije nimalo neočekivan, jer smo odavno navikli da bošnjačke vođe stalno osluškuju koja će muzika doći iz stranih ambasada, pa tek onda se hvataju u kolce da zaigraju baš po tim taktovima. Uzalud ih je sada ubjeđivati da sporazum sa MMF i ne predviđa adaptaciju SSP, da su pismo namjere upravo oni usaglasili, a njihovi ministri finansija već i potpisali. Dvije decenije mira i (ne)saradnje sa bošnjačkim političarima uči nas da nema tih argumenata koji bi promijenili njihov stav poslije namigivanja činovnika iz takozvane međunarodne zajednice.
Ucjene i prijetnje, laži i prevare, isključivost i netolerantnost su osnova na kojoj je izgrađena politika vladajućih bošnjačkih partija u BiH. Politika onih koji su poistovjetili vjeru i naciju, onih koji su jezik odvojili od naroda i pripojili ga državi. Primjera ovakvog političkog programa SDA i ostalih je veoma mnogo: od skrivanja i zatiranja istine o ratnim zločinima nad Srbima i istovremenog preuveličavanja vlastitih žrtava, preko lažnog popisa, pa sve do ovog nepotpisivanja pisma namjere MMF. Sve to vrijeme ta politika praćena je bjesomučnom medijskom hajkom koja se iz Sarajeva vodi ne samo protiv Republike Srpske, nego protiv svih Srba, ma gdje oni živjeli. Zbog svega što rade, sada je već svima nama u BiH jasno da će najveću cijenu, u bliskoj budućnosti, platiti narod, naravno - bošnjački. Jer, Srbi će morati drugim putem, onim svojim već nekoliko puta javno izgovorenim, onim koji ih vodi u sistem u kojem će ključne odluke o svom životu donositi sami. Pritom treba da se sjete one stare da čovjek treba više da razmišlja sa kim jede i pije, nego šta jede i pije. A drugoj strani je sada, više nego ikada prije, potrebno da se i oni prisjete mudrog Seneke, koji je, još s početka nove ere, rekao da je zalud što ti vjetar duva u jedra ako ne znaš u koju luku treba da ti pristane brod. I zaista, pitanje svih političkih pitanja u BiH jeste: znaju li Bošnjaci šta hoće? Islamsku državu? To im niko i nikada neće dozvoliti u hrišćanskoj Evropi! Dominaciju nad druga dva naroda u BiH? To im neće dozvoliti upravo ta dva naroda koja se odavno osjećaju ugroženim.
Ovo je vrijeme u kojem nesumnjivo dolaze godine raspleta u Bosni i Hercegovini. Zato je postupak Zvizdića i Novalića samo jedna kockica u već odavno sklopljenom mozaiku. Predstojeći opšti izbori 2018. godine moraju dovesti na vlast one koji mogu da sakupe dijelove iskidanog srca BiH, hrabrosti i pameti, pa i tvrdoglavosti. Građani će tada morati da kažu ne - malograđanskom duhu, neslozi i siromaštvu. Bošnjački "teoretičari" moraju da se oslobode kompleksa srpskog naroda, naroda koji je veliki, hrabar, koji ima herojsku i časnu istoriju, ali koji ima i nesumnjivu istorijsku perspektivu. A upravo taj kompleks je, u stvari, primitivizam i inferiornost. I nije zasnovan ni na kakvom iskustvu. Srpski narod niti je koga osvajao, niti je koga ugnjetavao. Ali ima, ili bolje reći dugo je imao, sklonost da podnosi nepravde. Sada ga, srećom, ta sklonost polako napušta. Srpski narod više ne dopušta da bude osvojen i ugnjetavan. A sada ga i vode političari za koje najviši zakon nije ustav, nego spas naroda. Vode ga oni koji su u mnogim ljudima probudili potrebu da se bore, prenuo u njima možda i uspavano rodoljublje. Srpski narod je još, ali zaista još samo jedno veoma kratko vrijeme, u ubjeđenju da narodi koji su sa istih njiva žnjeli pšenicu, hljeb jeli, sa istih rijeka i izvora žeđ utoljavali, udisali svjež vazduh iste planine, na tom bar što im je od prirode zajedničko, mogu graditi prijateljstvo, ili bar biti takvi susjedi koji jedni drugima pristojno nazivaju dobro jutro i slobodno se gledaju u oči.
To se sve može sa ili bez MMF, ali je prijeko potrebno da političko Sarajevo prestane da jednim okom gleda u Banjaluku, a drugim u strane ambasade. Treba biti baš sada jedinstven, makar onoliko koliko su bili kada su zajedno usaglašavali to famozno pismo namjere, koje tako nepotpisano bh. protektori sada koriste za ucjene i nove neokolonijalne prijetnje. Ne promijene li odnos prema svojoj zemlji i prema svom narodu ostaviće i zemlju i vlastiti narod bez budućnosti, a oni, ti političari-slugani, ostaće doživotno - razrooki.
Svi bh. građani prošli su teška ratna stradanja, a onda u Dejtonu uzjahali divljeg konja s namjerom da ga pripitome. Nema nam druge nego ga moramo uporno krotiti jer, kažu, "ako ne znaš kuda ideš, svaki put vodi do - nigdje". Moramo naprijed, popustimo li uzde izbaciće nas iz sedla. A to padanje najčešće je veoma - bolno. I zato kad strane diplomate uhvati glavobolja, neka lijek sami popiju.