Negdje sredinom rata, usmenom dostavom obaviješteni smo da dođemo na sastanak u "Kolegijum artistikum". To je članove Asocijacije nezavisnih intelektualaca "Krug 99" zamolio da dođemo izvjesni kalvinistički svećenik iz Njemačke. Tog dana su više nego obično granate padale po gradu, pa nas se odazvalo jedva desetak.
Stranac je želio da se kod nas raspita o situaciji u Sarajevu, a onda nam je održao kratak kurs o toleranciji. Onda smo ga mi upitali zašto nama govori o pomirenju i razumijevanju kada se mi nismo ni s kim svađali, pa bi bilo dobro da o toleranciji kaže nešto onima na brdu. Kaže da je pokušao, ali nisu htjeli da ga prime.
U ekstremnim ljudskim odnosima, kao što je rat, potpuno je apsurdno govoriti o toleranciji, razumijevanju i kompromisu. Pa, zato se i ratuje što toga nedostaje. No, rat je iza nas, pa bi valjda trebalo da se distanciramo od netrpeljivosti i mržnje, da pokušamo svakome prilaziti s razumijevanjem. Volio bih da se varam, ali mi se čini da se nimalo nismo pomjerili od one isključive ratne atmosfere. Svi su se grupisali, ušančili, pa nemaju nimalo naklonosti prema drugome, nacionalna isključivost je kulminirala. Na sreću, ne kod svih, ali kod onih od kojih nam zavisi kvalitet života, od političara, nema tolerancije.
Ako pratite djelatnost Harisa Silajdžića, nije teško utvrditi da gotovo bez izuzetka kod njega nema nikakvog susreta sa srpskom stranom. Ne pamti se da je nekad razgovarao s nekim pripadnikom srpske nacije, ali je zato u društvu, domaćih i stranih islamista. Pa, kako tako nacionalno isključivi čovjek može voditi jednu zemlju? A da se ne govori o tome da kod njega nema tolerancije!
Na drugoj strani, kada ste čuli kod Milorada Dodika imalo razumijevanja prema onome što se naziva "Sarajevo"? Čvrst, nepopustljiv, kod njega nema kompromisa, što kod njegovih sljedbenika, a i u masama, izaziva divljenje, jer smo se generacijama učili da je čvrstina i nepopustljivost vrlina koja je cijenjena. A, tolerancija i razumijevanje drugoga je znak slabosti. Zato je onako beskompromisan Rajko Vasić u borbi za prava srpskog naroda, jer je to ono što pogoduje njegovoj stranci, njihovim simpatizerima.
Ako od devedesetih godina prošlog vijeka pa do današnjih dana Džemaludin Latić neprestano vojuje protiv "islamofoba", nazivajući djecu iz miješanih brakova kopiladima, to se može prihvatiti kao pojedinačni stav jednog profesora na Fakultetu islamskih nauka. Međutim, ako to Latićevo blebetanje u političkoj javnosti nema reakcije, nema suprotstavljanja od vrlih Bošnjaka, onda je jasno da vođstva Stranke za BiH i Stranke demokratske akcije stoje na njegovoj strani. Tolerancija prema djelatnosti takvih osoba može se tumačiti samo kao odobravanje.
U Beogradu je optužen Siniša Vučinić, koji je prijetio oduzimanjem života Žarku Koraću i Milošu Vasiću, čovjek koji je ovdje kod nas, u istočnoj Bosni i Hercegovini organizovao četničke parade. Političko vodstvo u RS na to je gledalo kao na minornu pojavu. Zaboravlja se da se ovdje vojevalo i na tim Vučinićevim idejama, a opet neki to dobro pamte. Svojevremeno napredni svijet nije obratio pažnju na grupice crnokošuljaša, nacista, koji su se okupljali po minhenskim pivnicama. A kada su te grupice narasle u Hitlerovu armiju, bilo je kasno.
Nisam siguran da će javni razgovori o toleranciji imati većeg efekta ako ih svjesno i žustro ne podrže političari koji su na vlasti. Naravno, za uspjeh bolje tolerancije i razumijevanja neophodno je da se uključe i mediji. Ali, prateći informativnu djelatnost, posebno televizije, stiče se utisak da su neki od njih na prvoj liniji bojišnice za netrpeljivost i isključivost. Na taj način borba za razumijevanje drugoga i kompromis malo imaju izgleda da dobiju na važnosti.
Ovih dana su u Vladi FBiH četiri hrvatska ministra napustila svoja mjesta, na taj način dovodeći u pitanje funkcionisanje vlasti. A opet, u Vijeću ministara odstupili su bošnjački ministri, tako parališući državnu vlast. To se može desiti samo u zemljama gdje nema političke tolerancije, u državi u kojoj je sve okrenuto nacionalnim separatistima. U takvim okolnostima razgovori o toleranciji čini se da su uzaludni.
Pa ipak, bez barem slabašnog glasa o spoznaji drugoga, o saznanju da nismo sami na svijetu, ja i moja nacija, ja i moja partija, nemoguće je izaći na zelenu granu. Ako političari neće da uvažavaju svoje kolege iz druge nacije i druge stranke, mora biti upozoren širi sloj građanstva da tvrdoglavost nije dobra, da nepopustljivost ne vodi ka dobrom.
Bez kompromisa, život postaje usamljenički.