Hoće li neki naš čovjek koji je ostao bez zaposlenja, kakvih ima na hiljade, uzeti u ruke roman našeg savremenog pisca ili možda požuriti u pozorište da pogleda najnoviji komad našeg dramatičara? Naravno da neće, dosta mu je njegove brige, njegove drame, a ne još da se zanima bjelosvjetskim dogodovštinama. Ali, na prvom mjestu naš čovjek neće se zainteresovati za umjetnost, pošto nema te navike, niko ga nije učio, od porodice do škole i društva, da uđe u svijet umjetnosti. Tako naši srednjoškolski profesori književnosti nagone đake da bubaju, umjesto da ih zainteresuju za knjigu.
Da li ste nekada čuli nekog političara, ali i od javnih ljudi bilo kakve fele, da pominju stvaralaštvo? Oni sasvim lijepo mogu živjeti bez knjige, bez saznanja o likovnoj umjetnosti, bez teatra i filma, bez muzike, osim svadbene i kafanske. Pa se onda umjetnici pitaju, ali i ona šačica zainteresovanih za umjetnost, zašto svakovrsni politički organi ne posvećuju ni trun pažnje ovom segmentu života? Pa, zato što naši političari ne smatraju umjetnost nikakvim životom. Nisam nikada čuo da je ijedan parlament, a ima ih stotine, od opštinskih do državnog, posvetio ijednu minutu umjetničkom stvaralaštvu.
Istina je da se često čuje priča kako je kultura stub nacionalnog bitka, pa se i umjetnost tretira samo za upotrebu, za ostvarenje političkih i nacionalnih ciljeva. Pa, prema tome se ponašaju i stvaraoci, pomno pazeći da u svojim djelima zadovolje želje aktuelne politike. Zato imamo u dobroj mjeri nemuštu savremenu umjetnost.
Razumljiv je odgovor na pitanje postavljeno u početku zašto čovjek bez posla, ili onaj koji nema novaca da prehrani svoju porodicu, ništa ne čita i ne ide u pozorište. Ali je, po mom mišljenju, osnovno pitanje zašto u djelima naših savremenih umjetnika gotovo pa i nema odraza naše savremene zbilje? Zar nije vrijedan umjetničke pažnje čovjek koji gladuje? Neminovno je da socijalna umjetnost danas ima svoj izraz, jer živimo u ambijentu posvemašnje sirotinje i oskudice. Ali ne, naši stvaraoci se distanciraju od stvarnih životnih problema, od bijede koja je vidljiva na svakom koraku. A, što je najvažnije, socijalna tematika ne bi bila dobro prihvaćena od političkih vlasti.
Filmska proizvodnja u ovako siromašnoj zemlji je ipak koliko-toliko živahna. Što dokazuju i brojne međunarodne nagrade. A, uglavnom se svi ti filmovi bave ratnom ili poratnom tematikom, što je samo po sebi dramatično i filmično u svakom smislu. Međutim, osim slikanja rata i ratnih posljedica, hoće li se moći poslije tridesetak godina po filmovima razaznavati u kakvom smo ambijentu živjeli? Ljudi su potpuno zarobljeni u svoj nacionalizam, cijela država je podijeljena na troje, a buduće generacije po našem filmu to neće saznati. Taj nacionalizam, koji urušava društvo i pojedinca, na našem filmu nije ni pomenut.
Razumije se da treba imati kuraži pa na filmu uslikati neprimjerenu gramzivost naših velikih bosova. Hoće li iko na celoluidnoj vrpci ostaviti trag o današnjem životu koji živim: o beskrupuloznoj pljački novokomponovanih tajkuna? A, jedna takva tematika bila bi i veoma dramatična. Ali, treba imati hrabrosti, pa se uhvatiti za tu avanturu.
Meni se od naših filmova najviše svidio "Kod amidže Idriza" Pjera Žalice. Taj će film ostaviti veoma vjernu sliku jednog mahalskog života, minuciozno portretirajući ljude i njihovu svakodnevicu, pa se može smatrati izvanrednim etnografskim djelom.
Zanimljivo je da u tom filmu nema nijednog negativnog lika, nema nikakvog stvarnog sukoba, ali se pravi sukob dešava izvan filma, između onakvog života koji gledamo i našeg današnjeg.
Nikada u Bosni i Hercegovini nije bilo mnogo vrijednih dramskih pisaca. Danas je pisanje za teatar nekakva sporadična djelatnost, pa se ne može ni očekivati da ćemo na daskama ugledati dramu o našoj aktuelnosti. Zašto na sceni nema junaka koji se bori protiv birokratsko-nacionalne nemani? Zašto ne vidimo stradalnika od ratnih profitera?
Jasno mi je da umjetnici ne mogu živjeti od svog rada. Ponajbolje prolaze glumci, koji su angažovani na raznim tezgama, posebno u televizijskim serijama, ako se to može nazvati umjetnošću. Pa, kad je tako, kako očekivati od stvaralaca da svojim djelom uđu u borbu s opakim prevarantima i gangsterima. Izlaz je u stvaranju ljubavnih priča, a još bolje odlazeći u prošlost, gdje treba afirmisati nacionalne i vjerske kvalitete. Zar nije kod naše hrvatske populacije preplavilo obilje u likovnoj umjetnosti crkvenih slika? Zar se kod Bošnjaka na svjetlo dana ne izvlače zaboravljeni i arhaični autori iz Otomanskog carstva? Zar se kod Srba i dalje ne pjeva u duhu deseteračkog stiha? Zato je potpuno razumljivo bježanje umjetnika od pravih problema.