Prije nekoliko dana potpisan je protokol između predsjednika Vlade Federacije BiH Nedžada Brankovića i Edhema Bibera, koji se nalazi na čelu Saveza sindikata BiH. Tim se ugovorom obavezuje entitetska vlada da će radnici imati bolje plate i svekolike druge uslove rada. Međutim, to je jedna obična farsa, obmanjivanje radništva, jer potpisani ugovor je ništavan, pošto Savez samostalnih sindikata BiH ne postoji, nigdje nije registrovan. Po tome čak i pečat koji Savez sindikata ima je faslifikat. Tako su ova dva čelna čovjeka odigrali predstavu kojom se javnost folira, baca im se prašina u oči.
Već godinama Savez sindikata BiH čeka od državnog ministarstva pravde da registruju ovu organizaciju, a ovo ministarstvo to ne čini, niti će to u skoroj budućnosti uraditi. Odgovor je da ovaj sindikat djeluje samo na teritoriji Federacije, pa ga se ne može upisati pod nazivom "BiH". Zvuči logično, pošto Edhem Biber zaista pod svojom rukom ima samo organizacije na prostoru Federacije BiH. Druga je priča zašto se to nadležno ministarstvo petlja u djelokrug neke organizacije, jer po tome ni ja ne bih mogao registrovati društvo za zaštitu životinja Balkana, jer mi pripadaju samo životinje u opštini, kantonu ili entitetu.
No, ta formalna strana problema ma koliko bila smiješna, otkriva mnogo ozbiljnije pitanje našeg sindikalnog organizovanja. Naša sindikalna društva, a tu na prvom mjestu mislim na ovaj Edhema Bibera kao i sindikat Ranke Mišić u Republici Srpskoj, insistiraju da budu partneri svojim vladama, pa im se umiljuju i ulizuju, što vlastima dobro paše, nimalo ih neće zaboljeti glava od ovih predstavnika radnika.
U teškoj situaciji u kojoj se nalazi radništvo, od nezaposlenosti do mjesecima neisplaćivanja plata i obaveza uplaćivanja doprinosa za zdravstveno i penziono osiguranje, pa brojni radnici ne mogu da se liječe ni da ostvare svoju zarađenu penziju, naši sindikalni tribuni sjede do koljena našim velmožama. Ne bi oni ništa učinili da uznemire miran san svojih gospodara. Ponekad podrže neki štrajkić, obično koji se održava u dvorištu neke firme, tek da pokažu da se brinu za radnike.
Edhem Biber mnogo je puta izjavio da se njegov sindikat ne bavi politikom. A šta je drugo sindikalna borba za prava radnika nego istinska politička borba! Međutim, Biber se prepao da ne naljuti vladajuće političare, pa im tako šalje poruke da se on ne ustručava ulaziti u njihovo polje rada, nego će samo u dogovoru i kooperaciji s vlastima potpisati poneki papir, prazan i nevažan. Čak opravdava svoje kukavičko ponašanje time da nipošto neće podržati nijednu političku stranku. Pa valjda ima neka politička partija koja je više sklona pomaganju radničkoj klasi, pa bi bilo normalno da ih sindikat podrži.
Ne treba naš svijet uvjeravati da je u zapadnim zemljama standard mnogo veći od našeg, pa prema tome i radnici mnogo bolje žive, plate su im mnogo veće od naših, uslovi rada također bolji. Pa ipak, tamo su česti štrajkovi, koji okupe ogroman broj pristalica, a često se na tim protestima nađu ujedinjene sindikalne organizacije. Pa kad u bogatim zemljama ljudi štrajkuju boreći se za još bolji život, izgleda nerazumljivo da u našoj bijedi od života sindikati šute, domunđavaju se s predstavnicima vlasti. Kad ovim našim vlastima nema nikakve prijetnje ni od sindikata, onda je normalno da ovi naši političari rade šta im je volja, povećavaju sebi plate koliko im se svidi.
Naši sindikati ne mogu da naprave nijedno kooperativno tijelo na nivou države, jer to ne mogu učiniti zato što Biber svoj sindikat nije registrovao. Kao da u Federaciji postoji samo sindikat kojim rukovodi Edhem Biber! Ovako razjedinjeni ne mogu poduzeti neku zajedničku akciju, što takođe vlastima dobro dođe. Ako se dešava neki protest samo u Foči ili samo u Tomislavgradu, lako će vlast s tim izaći nakraj. Problemi su isti na svim stranama ove zemlje, pa bi bilo logično da se svi sindikalisti zajedno dogovore da stvari uzmu u svoje ruke.
Imamo paradoks da politička stranka, koja se zove Radom za boljitak, a koja je za sebe izborila neka mjesta u državnom parlamentu, često organizuje štrajk, pravi barikade. Dakle, vlast štrajkuje, a vodeći naši sindikalci ponekad neće ni verbalno da podrže neki protest u fabričkom krugu. Nimalo nisam siguran da su i ovi naši vlastodršci, koji su premazani svim farbama, išta gori od naših sindikalnih prvaka. Ako se često pitamo kakav je ovo narod koji trpi ovakvu svoju vlast, mogli bismo se i zapitati kakvo je ovo radništvo kada na svom čelu ima nemušte ljude.