Broj nepismenih građana u našoj zemlji proteklih 16 godina povećan je za 100 odsto. Nepismenog ili stanovništva koje nije završilo ni osnovnu školu 1991. godine u BiH je bilo 9,9 odsto, a danas oko 760.000, ili više od 20 odsto.
Poražavajući je podatak da se broj nepismenih u proteklih 16 godina uduplao. Obrazovanje je krvna slika države koja pokazuje njeno zdravstveno stanje, pa je tako prema statističkim podacima evidentno da BiH uskoro prijeti klinička smrt. Za razliku od BiH, trend nepismenog stanovništva u evropskim zemljama drastično se smanjuje. Rezlutat postojeće situacije u BiH, kako to kažu stručnjaci u ovoj oblasti, jeste nebriga države za obrazovanje, ali i za siromašne u ovoj zemlji.
Domaće vlasti započele su reformu obrazovanja. U njenu provedbu ušle su s velikim entuzijazmom i optimizmom. Usta predstavnika vlasti bila su puna obećanja, a do danas ova reforma ničega dobrog nije donijela BiH. Usvojena je gomila zakona koji bi trebalo da djeci i mladima omoguće i olakšaju školovanje. Međutim, poštivanje ovih, kao i drugih zakona, svedeno je na minimum. U Zakonu o osnovnom obrazovanju jasno je definirano kako je osnovno obrazovanje obavezno i besplatno za svu djecu, što oni koji su ga kreirali i usvojili `zaboravljaju`. To znači da svakom djetetu, ako ništa drugo, mora biti obezbijeđeno barem ono najosnovnije: udžbenici i školski pribor. Postalo je sasvim normalno da siromašni roditelji nemaju novca da opreme svoju djecu, ili pak ukoliko žive u ruralnim područjima, da djeci ne mogu priuštiti mjesečnu autobusku kartu. Djecu jednostavno ne upisuju u škole. I tu je država pokazala đon-obraz. Svu odgovornost prebacila je na leđa ionako dotučenih roditelja.
Kada uzmemo u obzir da BiH ima 14 ministara obrazovanja i da svaki od njih mora primiti platu, dnevnice i naknade za putne troškove i još mnogo toga, nije čudno što je jedna četvrtina od ukupnog broja stanovništva u BiH danas nepismena.
Ohrabrujućih podataka nema ni kada je riječ o visokom obrazovanju. Niz je propusta koje je država napravila u ovom segmentu. Dovoljan pokazatelj o uspješnosti visokog obrazovanja u BiH je podatak da je svega od tri do šest odsto bh. građana fakultetski obrazovano. Također, ne smijemo zanemariti podatak da ni nakon višegodišnjih `napora` naših političara nije usvojen zakon o visokom obrazovanju BiH. S druge strane, svakodnevno ponavljaju frazu da BiH trebaju obrazovani mladi ljudi koji će je dignuti iz pepela i na dostojanstven način predstavljati u Evropi i svijetu. Ne misle valjda na one od kojih država uzima sve - a zauzvrat ne daje ništa. Ili na mlade koji se bez debelih veza ne mogu upisati na fakultet i ne mogu nastaviti školovanje.
Sve u svemu, obrazovanje i njegovu reformu, kao jedan od prioriteta BiH za ulazak u EU, na ljestvici od nula do deset možemo staviti na nultu poziciju. Roditeljima, njihovoj djeci i mladima željnim obrazovanja ne preostaje ništa drugo nego da budu strpljivi i čekaju da se predstavnici vlasti, ovi ili neki drugi, smiluju i obrazovanje pokrenu s mrtve tačke