Živimo u vremenu gotovo potpunog odsustva odgovornosti.
Nažalost, neodgovornost je postala matrica ponašanja onih koji bi morali biti najodgovorniji - političkih elita i institucija vlasti u Bosni i Hercegovini.
Najsvježiji i najpotresniji primjer jeste ubistvo studenta Erdoana Morankića u Sarajevu, usred bijela dana, na ulici, dok je čekao gradski prevoz na za to predviđenom mjestu. To nije bila viša sila, niti nesretan splet okolnosti. To je bio sistemski neuspjeh. Kada neko izgubi život uredno čekajući javni prevoz, riječ je o zakazivanju sistema - istog onog sistema koji bi morao štititi građane i garantovati njihovu sigurnost.
Pogrešno bi bilo svesti odgovornost na pojedinca - vozača ili mehaničara. Odgovornost se mora tražiti od onih koji planiraju, organizuju, finansiraju, nadgledaju i upravljaju javnim prevozom. Ali i šire - od onih koje smo birali da upravljaju javnim resursima i osiguraju sigurnost građana. Jer odgovornost nije tehničko pitanje, nego politička i moralna obaveza.
Ovaj slučaj, međutim, nije izolovan. Pogledajmo oko sebe. Zar nije bilo previše primjera neodgovornosti u godinama iza nas?
Sjetimo se smrti štićenika Doma za starija lica u Tuzli. Sjetimo se obljube maloljetnice u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Banjoj Luci. Sjetimo se pogibije mještana Donje Jablanice i žrtava poplava u Doboju, Maglaju, Šamcu i Bijeljini. Sjetimo se pljačke na auto-putu koju su organizovali policajci, višemilionskih gubitaka u javnim preduzećima, korupcijskih afera u zdravstvu i visokom obrazovanju, brojnih ubistava i ranjavanja na ulicama Sarajeva, Banje Luke, Gradačca, Zvornika i Bihaća, kao i ubijenih žena čiji su vapaji često ignorisani dok nije bilo prekasno.
Koliko još tragedija mora proći da bismo priznali da problem nije izolovan, nego sistemski?
Neodgovornost građanina može nanijeti bol jednoj porodici. Ali neodgovornost institucija razara cijelo društvo. Kada sistem koji bi trebalo da štiti građane postane spor, korumpiran ili nezainteresovan, posljedice nisu apstraktne - mjere se izgubljenim životima, uništenim sudbinama i masovnim odlascima mladih ljudi. U takvom ambijentu odgovornost prestaje biti moralna kategorija i postaje pitanje opstanka.
Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma država funkcioniše kroz složen i često blokiran sistem vlasti. Umjesto da institucije budu servis građana, one su prečesto poligon za politička nadmudrivanja, stranačke interese i etničke podjele. Dok se političke elite bave simboličkim pitanjima, međusobnim optužbama i ličnim interesima, i pri tome u pravilu zaborave da nose odgovornost, građani čekaju efikasnije zdravstvo, pravednije pravosuđe i sigurnija radna mjesta.
Neodgovornost političkih elita ogleda se u izostanku reformi, ignorisanju sudskih presuda i nesprovođenju zakona koje su same usvojile. Blokade rada institucija, višemjesečno neformiranje vlasti nakon izbora i stalno prebacivanje krivice između različitih nivoa vlasti stvaraju osjećaj trajne nestabilnosti. Građani uredno plaćaju poreze, ali zauzvrat dobijaju sistem koji sporo i nedovoljno reaguje na prirodne katastrofe, zdravstvene krize i ekonomske izazove. Još gore, uporno se nameće mantra da je za sve odgovoran neko drugi, pa čak i neka "viša sila". Gotovo je nezamislivo da neko od nosilaca funkcija prizna odgovornost i podnese ostavku - takva politička kultura u Bosni i Hercegovini gotovo da ne postoji.
Posebno je pogubna neodgovornost u borbi protiv korupcije. Kad afere ostanu bez sudskog epiloga, šalje se poruka da zakon ne vrijedi jednako za sve. Time se urušava povjerenje u pravosuđe i demokratski poredak. Mladi, umjesto da planiraju budućnost u svojoj zemlji, masovno odlaze tražeći sigurnost i dostojanstvo drugdje. Odlazak stanovništva postaje tiha, ali razorna posljedica institucionalne neodgovornosti.
Političke elite često posežu za retorikom straha i podjela kako bi prikrile izostanak konkretnih rezultata. Umjesto razvoja infrastrukture, unapređenja obrazovanja i jačanja ekonomije, javni prostor ispunjavaju teme koje produbljuju razlike. Takva politika održava postojeće stanje, ali produžava stagnaciju. Neodgovornost se tako pretvara u strategiju opstanka na vlasti.
Institucije postoje da bi štitile javni interes. Kada taj interes postane podređen stranačkim kalkulacijama i interesima moćnika, trpi cijelo društvo. Neodgovornost tada ne ubija samo fizički - ona ubija povjerenje, solidarnost i nadu. Stvara generacije koje odrastaju u uvjerenju da trud i znanje nisu presudni, već isključivo politička podobnost i "veza". Uostalom, to nam se sa najviših instanci vlasti više i ne skriva. Nekada suptilno, a sve češće drsko i otvoreno, to nam se saopštava direktno u lice.
Zato rečenica "Neodgovornost ubija u Bosni i Hercegovini" nije metafora - to je dijagnoza i upozorenje. Ona ubija vjeru u državu kako god je doživljavali, usporava ekonomski razvoj i polako prazni zemlju. A društvo bez povjerenja i bez ljudi teško može imati budućnost.
Dosta je! Odgovornost mora postati pravilo, a ne izuzetak. Jer svako dalje odgađanje znači rizik da će sljedeća tragedija ponovo biti proglašena "nesretnim slučajem" ili "nepredviđenim okolnostima" umjesto onim što zaista jeste - posljedicom sistema koji je zakazao i rezultatom neodgovorne politike koja nas vodi u ambis.