Otišao je Rafi Gregorijan. Mnogi su odahnuli što ovaj Amerikanac više nije prvi zamjenik visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH.
Gregorijanovom odlasku najviše se sada raduju političko-medijski centri koji su do prije dvije godine bili nerazdvojni s njim. Bio je nekada nezaobilazan sagovornik za sve teme, najpoželjniji partner u rješavanju svih pitanja i pokrovitelj sudbonosnih događaja. Osmislio je i sa svojim tadašnjim političkim favoritima završio reformu odbrane što je zapečaćeno ukidanjem vojski Republike Srpske i Federacije BiH i osnivanjem Oružanih snaga BiH. Kumovao je i jedinoj promjeni Dejtonskog ustava pa je od prošle godine riješen status Brčko distrikta koji je postao jedinica lokalne somouprave pod suverenitetom BiH. Gotovo je okončao i arbitražu za distrikt a svi potezi robusnog Amerikanca praćeni su odgovarajućim hvalospjevima.
Onda je Rafi postao kriminalac, hohštapler, nasilnik, špijun, islamofob i neprijatelj Srba. Ili su ga u sve ovo pretvorili njegovi dojučerašnji saveznici iz oba bh. entiteta. Prave razloge za naprasni prekid ove nekad idilične veze najbolje znaju njeni akteri, svjesni da su i za ljubav i za svađu potrebne dvije strane.
Ono što prosječno upućeni posmatrači znaju ne daje nam nekog specijalnog povoda da bi se u BiH danas kolektivno slavilo ili plakalo zbog njegovog odlaska. Nije Gregorijan ni prvi ni posljednji stranac koji je službovao u BiH i napustio je u trenutku kad je to odgovaralo onima što ih postavljaju, a ne kad su to htjeli lideri ili građani BiH. Takođe, nije ni prvi diplomata koji je po okončanju mandata u BiH na potpuno nediplomatski način otvorio dušu i progovorio o političkom vrhu i zemlji u kojoj je službovao i zaradio lijepe novce. Dovoljno se samo sjetiti kako je nekadašnji prvi zamjenik visokog predstavnika Donald Hejz odmah po napuštanju Sarajeva tvrdio da je BiH pred skorim raspadom jer "ima samo fasadu od države". Slijedeći ovu praksu, Gregorijan je prije tri-četiri dana u oproštajnom intervjuu za svoju omiljenu televiziju u Bosni dao opširan prikaz političara s kojima je nekada dijelio i dobro i zlo... Sve dok ih interesi ne rastaviše. Ocrnio je većinu funkcionera i šefova političkih partija. Očekivano, pozitivnu ocjenu bez ikakve rezerve dao je samo lideru SDP-a Zlatku Lagumdžiji. Ostali su, kaže, veliko razočarenje, a neki su mu toliko potonuli u očima da im ni ime nije htio izgovoriti. Toliko se bio zanio da je javno priznao i nešto što zbog čega bi, u nekoj uređenoj državi, morao odgovarati. Govoreći o predsjedniku Saveza za bolju budućnost BiH i vlasniku "Avaza" Fahrudinu Radončiću, rekao je kako mu je prijateljski savjetovao da prekine saradnju s Naserom Keljmendijem čim je saznao da su njegovi sumnjivi poslovi predmet istrage domaćeg pravosuđa. U želji da pokaže koliko je bio spreman žrtvovati se za dobrobit svojih partnera u BiH, Gregorijan je ovom izjavom potvrdio teze da stranci još imaju značajan uticaj na bh. pravosudne organe. Napriznanje jednog međunarodnog diplomate da se miješao u istragu upozoravajući nekog da se na vrijeme povuče kako ne bi završio na optuženičkoj klupi, tužioci ne reaguju. Ova šutnja, nažalost, puno više govori o BiH, nego o drugom čovjeku OHR-a. Prošlo je već pet godina od Hejzove ocjene da imamo samo "fasadu od države" a u međuvremenu se ništa promijenilo nije. Još se zabavljamo pričama i nagađanjima koga će nam sada poslati Brisel i Vašington, da li će nova lica donijeti i nova pravila ponašanja, hoće li ovi što odlaze otići zastalno ili će ponovo ovdje imati svoje prste i biti dodatni začin ionako prezačinjenoj čorbi...
Od ovih besmislenih dilema smješnija je samo medijska prognoza da "u ovoj zemlji više ništa neće biti isto" nakon Gregorijanove oproštajne analize o ključnim igračima na bh. političkoj sceni. Eto, saznali smo kakav je ko u Rafijevim očima, ko se promijenio a ko je konstantno najbolji. I nastavili isto živjeti - nepodnošljivo ucijenjeni neradom i ovih što žale zbog kadrovskih promjena u OHR-u i onih što zbog istih promjena padaju u trans od sreće. Daleko od partijskih kabineta u kojima se sada izrađuju strategije dočeka Roderika Mura, teče život bez uzbudljivih preokreta od kojih se tresu pozicija i opozicija. U ovom životu nema mjesta za planove o budućnosti jer se i sadašnjost s mukom podnosi. Dileme su svedene na prizemne "sitnice" poput onih da li se štrajkom glađu pokušati izboriti za petnaestak neisplaćenih plata ili ustrajati u "običnom" štrajku pa tako umjesto plata dobiti 100 KM jednokratne pomoći. Radnice zeničkog "Borca" najbolje znaju kako je bilo riješiti ovu nedoumicu. Njihove kolege u Fabrici duhana Mostar nemaju više kome ni prijetiti protestom jer su zajedno s poslom izgubili i direktora. U prijedorskom "Žitoprometu" još neće početi bukvalno gladovati budući da im 60 odsto plata "isplaćuju" vrećama brašna.
Ni život radnika čije firme nisu proglašene slučajevima nije puno zanimljiviji. Zarađeno, ako se dobije na vrijeme, traje do petnaestog. Ostatak mjeseca se nekako preživi i ponovo dočeka ono sve već viđeno. Još samo da vidimo Gregorijanovog nasljednika Mura i možemo nastaviti gdje smo davno stali.