Od kada je čovjek iz prvobitne zajednice zakročio u složeniju i interesno pocijepanu društvenu organizaciju, a tome ima nekoliko hiljada godina, društvo je postalo politička organizacija i kao takvo ono egzistira sve do danas.
Politici, bolje reći političkim procesima, između ostalog je svojstveno i odlučivanje (od strane moćnih) o tome kako raspodijeliti društvena dobra i terete, što neminovno izaziva sukobe interesa. Nekako uporedo sa pretvaranjem društva u političku organizaciju počelo je da se javlja i prvo ljudsko sređeno znanje o politici. Tako su već u davna antička vremena, zbog čega se za politiku kaže i da je drevna nauka, kao ciljevi politike određivani opšte dobro, opšta korist i pravda. Upravo zbog toga, kao i čojstva i znanja koji idu uporedo s navedenim vrijednostima, politika se smatrala (a tako i jeste) plemenitom disciplinom i aktivnošću i to je ono što ju je razlikovalo od politikantstva kao njenog antipoda.
Nažalost, vrijeme i prostor u kojem živimo daleko su od politike određene na prethodni način, što ne treba da čudi (mada se nikako ne može i ne smije opravdati) budući da već duže od dvije decenije živimo u nemilosrdnom haosu prvobitne akumulacije kapitala koji će još trajati. U tom haosu, u kojem je jedini "sklad" potpuno uniformisanje društvenog života, (pro)padaju brojne ljudske vrijednosti, sve više se udaljavamo jedni od drugih, vagamo (u interesnom smislu) jedni druge i postajemo nemilosrdni i beskrupulozni kada se radi o našem ličnom interesu. Sve to, kako je davno primijetio Đerđ Lukač, ima za posljedicu da verbalno (ko fol - kazano ovdašnjim argotizmom) promovišemo različitost i građanske slobode, čime se na individualnom planu konstantno jača autonomija pojedinaca (od koje najveći broj njih nema, niti će imati ama baš nikakve koristi), ali sve to porađa apsurdnu situaciju u kojoj je život bez drugih ljudi nemoguć, a sa drugima neizdrživ, što građansko društvo pretvara u očajni individualizam, odnosno u tragediju usamljenih, u sebe zatvorenih pojedinaca.
Iz svijeta tih pojedinaca posebnu pažnju ovaj put posvećujem našim penzionerima, jer to oni svakako zaslužuju budući da ovdašnje penzijsko-invalidsko osiguranje predstavlja jedno od područja politikantskih odnosa na kojem se, u dužem periodu, može primijetiti sva tragika zbivanja vezanih za proces tranzicije, koja je u dominantnoj mjeri napunjena vrijednosno negativnim sadržajem.
Ono o čemu s tim u vezi želim govoriti jesu dva člana važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u Republici Srpskoj, kao i o, blago rečeno, čudnoj sudskoj praksi u njihovoj primjeni. Prvi od njih je član 172. stav 4. tog zakona (na snazi od 1.1.2012. godine) kojim je, u suštini, propisano da će se ponovo odrediti (što u praksi znači smanjiti) penzije određenim korisnicima i da će to biti učinjeno prema odgovarajućim odredbama ranijeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
Međutim, odmah potom zakonodavac je u stavu 5. istog člana propisao da se ipak nekim penzionerima (npr. učesnicima NOR-a i korisnicima porodične penzije ostvarene iza penzije učesnika NOR-a) penzije neće ponovo određivati, to jest smanjivati. Ne treba imati pravničko obrazovanje, a ni biti vrstan pravnik, da bi se uočilo kako se na navedeni način vrši diskriminacija među ljudima korisnicima penzije, s obzirom na to da jedni trebaju podnijeti teret društvenog siromaštva time što će im se penzije smanjiti, dok za druge to ne važi, iako se to ne može objasniti (ni opravdati) nikakvim racionalnim razlozima, niti se može podvesti pod tzv. dozvoljenu pozitivnu diskriminaciju. Naime, ako nam je društvo (i država) siromašno, a jeste, onda svi bez izuzetka treba da snosimo tu nedaću srazmjerno svojim primanjima. Dakle, ovdje je argument prirode stvari (zdrave ljudske pameti) dovoljan da se uvidi diskriminacija, koja je uz to zabranjena i članom 10. Ustava Republike Srpske.
Zbog toga se ne mogu prihvatiti stavovi (iz odluka od 2013. i 2014. godine) Ustavnog suda Republike Srpske koji smatra kako ovdje nema diskriminacije zato što je, prema tom sudu, stvar zakonodavčeve politike i cjelishodnosti kojim penzionerima će biti, a kojim neće biti ponovo određivane (smanjivane) penzije. Ako bismo u ovu svojevrsnu formulu kojom se poslužio naš Ustavni sud uvrstili druge vrijednosti, kao u matematičkom svijetu, to bi značilo sljedeće. Zamislimo da naš zakonodavac donese zakon o urbanizmu i građenju kojim propiše da će nadležni organ po njegovom stupanju na snagu donijeti rješenje kojim utvrđuje da su određene kuće izgrađene nezakonito i da se kao takve imaju srušiti, a da se izuzetno neke kuće ipak neće srušiti uprkos tome što su i one nezakonito izgrađene.
Prema navedenoj formuli Ustavnog suda, to ne bi bila diskriminacija (ne bi bilo neustavno), jer bi to bilo stvar zakonodavne politike i cjelishodnosti da se nekima sruše kuće, a da drugima to ipak neće učiniti, iako je i jednima i drugima zajedničko da su ih izgradili nezakonito (kao što je i svim penzionerima zajedničko da primaju penziju). Očigledno je da navedeni stav ne može izdržati ovaj test jer se protivi prirodi stvari i pravdi. Međutim, navedeni stav se ne može (i ne treba) odbraniti ni pravnom argumentacijom jer se ovakva pitanja ne smiju prepustiti zakonodavčevoj politici i njegovoj ocjeni cjelishodnosti, pošto se radi o ustavnom pravu svakoga na ravnopravnost u pravima i dužnostima (dužnost da svi snosimo teret siromaštva u društvu i državi) i pravu na jednakost pred zakonom, a svega toga nema ako se zakonodavcu dozvoli da se ponaša na prethodno opisani način. Ako je Ustav sredstvo civilizovanja i racionalizovanja vršenja političke vlasti (a jeste), onda Ustavni sud treba biti brana koja neće dozvoliti da preko nje pređu ovakve neustavnosti, čime će ostvarivati i svoju uzvišenu misiju moralizacije prava, a time i moralizacije države o čijem pravu se radi.
Iako je zakonodavac u članu 172. stav 4. propisao da će se penzije nekim korisnicima smanjiti primjenom odgovarajućih odredaba ranijeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, ipak je nakon toga u članu 184. propisao da stupanjem na snagu važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju prestaje da važi raniji zakon iz ove oblasti. Na ovaj način zakonodavac je kasnijim članom (184) u stvari rekao (a samo on to i može reći) da se ne može primjenjivati nijedna odredba iz ranijeg zakona, pa tako ni odredbe na koje upućuje član 172. stav 4. Ovakvo rješenje u zakonu ostalo je sve do danas, to jest naš zakonodavac ga nije mijenjao.
Međutim, uprkos tome Vrhovni sud Republike Srpske u svojoj praksi preuzima ulogu zakonodavca, što nije njegova ustavna zadaća, tako što u svojim odlukama (npr. u odlukama iz oktobra i decembra 2015.) kaže da je u ".... u članu 172. stav 4. zakona trebalo stajati Izuzetno od odredbe člana 184. i onda bi se izbjegle ove dileme u njegovoj primjeni". Nakon što je na ovaj način sam neustavno preuzeo ulogu zakonodavca (pri čemu su, zbog navedenog neustavnog zahvata Vrhovnog suda, njegove odluke na štetu korisnika penzija iz pojedinačnih sudskih predmeta), Vrhovni sud potom rješava slučajeve na temelju norme koje nema u zakonu, a koju je sam taj sud stvorio.
Upravo rečeno se može odmah zapaziti iz onog dijela citiranog teksta u kojem sud kaže da je nešto trebalo stajati u zakonu. Dakle, ovim i sud priznaje da to ipak ne stoji u zakonu. Ako je tako, a jeste, onda to ne može, bolje reći ne smije činiti sud (ne smije sud mijenjati niti, kao u ovom slučaju, dopunjavati zakone ni u jednom njihovom dijelu, a to znači ni na prethodno navedeni način), jer time eklatantno izlazi iz granica svojih ustavnih nadležnosti i neustavno zakročuje u polje koje prema Ustavu pripada isključivo zakonodavcu. Nažalost, i to se dešava kod nas, što ne služi na čast pravosuđu u Republici Srpskoj, budući da je to učinjeno od najviše sudske instance u sistemu njenih redovnih sudova, i to u stvarima od kardinalne važnosti bez kojih nema istinske vladavine prava i pravne države.