Kad neko hoće da navede prednosti onog bivšeg režima nad ovim sadašnjim, onda na prvom mjestu ističe kako se s jugoslovenskim pasošem moglo putovati diljem svijeta. To govore i oni koji nikada nisu ni imali pasoš. Nemogućnost putovanja u druge zemlje teško pada našem čovjeku, posebno zato što danas imamo veliku dijasporu, gotovo da nema čovjeka koji nema rođaka ili prijatelja u inostranstvu. Stoga su dugački redovi za vize ispred stranih ambasada.
Osjećaj zatvorenosti nije nimalo ugodan. Evropska unija je na naše granice udarila gvozdenu zavjesu, kao da smo mi najobičnija pobješnjela stoka. Nisu mi jasne mjere te restrikcije, ni mudžahedini, ni šverc oružja i droge nije nikakvo logično opravdanje. Mudžahedini će lakše ući u Evropu preko Francuske, a za oružje i drogu opasnije su Bugarska i Rumunija. No, činjenica je da smo zatočeni, teško se možemo dočepati evropske slobode.
Ali, nije u tome sva nedaća. Osim zatvorenih granica prema evropskom inostranstvu, još veće su granice unutar zemlje, između entiteta. U jednoj zemlji žive dva odvojena svijeta. Prijateljica mi je prije nekoliko dana bila u Banjaluci, pa je iznenađena kako je taj grad čist i uređen. Jer u Federaciji niko ne priča ništa dobro o Republici Srpskoj, pa je mojoj prijateljici bilo veliko iznenađenje izgled Banjaluke. U autobusu jedna druga žena, Hrvatica, što je za priču posebno važno, govori kako živi u RS i da joj je veoma dobro, posebno što je Dodik profesorima povećao plate, pa će opet za njega glasati.
Poslušali smo čelnike naših nacionalnih partija, pa o susjedima, o drugom entitetu, ne znamo ništa, zapravo znamo da ne valjaju, nisu tako dobri kao mi. Propaganda je učinila svoje, postavljene su čvrste granice, mada se ne mogu opipati. Meni je normalno da nekoga zanima kakav je život na Aljasci, a posebno bi se morao zanimati za život svojih komšija. Ne, neću o tome ništa da znam, tako nas uče naše mudre vođe.
Osim spoljnih državnih granica, pa onda granica između entiteta, postoje i granice u našim glavama, koje je najteže preći. A, sve te granice čine od nas zatvorenike, koji veliki svijet saznaju jedino iz svog malog vidokruga. A, to je upravo najgore za jednu zemlju, za jedan narod, kad je stanovništvo zabavljano samo sobom, što je i sadržaj one najgore kletve: dabogda se zabavio sam sa sobom!
U toj lijepoj i čistoj Banjaluci živi veliki dio stanovništva, naročito mislim na mlade, koji nisu i nikada neće slušati operu i gledati balet. Na prvi pogled to izgleda nevažno, ko je vidio ikakve koristi od opere i baleta? Ali ako se intelektualac i stručnjak može mjeriti i po svom opštem saznanju, onda je krnja ta ličnost koja nije upoznala čari (a možda i budalaštinu) opere i baleta.
I to je podatak o izolovanosti kad se nema pojma o ovim umjetnostima. A, kad kažem da u Sarajevu postoje opera i balet, a da nikom ne pada na pamet da gostuju u Banjaluci, to se čak čini kao svetogrđe. Zašto ćemo mi njima odlaziti da ih uveseljavamo, a opet zašto ćemo mi njih zvati u goste? Posebno je sumnjivo što su repertoari ovih ansambala internacionalni, nimalo nisu nacionalni, pa ako hoćemo te umjetnosti da ugošćujemo, onda ćemo radije pozvati našu braću iz Beograda, iz Narodnog pozorišta.
Fudbalski timovi igraju u istoj ligi, mada je kvalitet nikakav, ali je dobro što se bar u loptanju prelaze granice, posebno one u glavi. A, kad će se preći strah da kod drugoga ne smijemo vidjeti ništa dobro? A, velika je opasnost za građane RS da ostanu izolovani i uljuljkani u Dodikovu priču o napredovanju u svim segmentima društva. Koliko je ljudi u RS promolilo glavu izvan svog entiteta? Političarima možda i ne ide u prilog da njihovi građani zaviruju u drugačije ambijente, jer im se tamo nešto može i svidjeti! Zato je bolje da ostanu izolovani, da se ne bune i da slušaju svoje natčinjene.
Ovog ljeta hiljade stranaca je posjetilo Sarajevo. Nisu samo iz kurtoazije govorili kako im je ovdje zanimljivo. Kada ćemo doživjeti da neka ekskurzija iz Banjaluke posjeti "muslimansko" Sarajevo, taj "neprijateljski" grad? Nije samo opasno što bi ljudi vidjeli i nešto drugačije nego što imaju kod svoje kuće, nego bi vidjeli brda s kojih su njihovi sunarodnjaci rušili grad i ubijali stanovnike. To je velika opasnost za monolitnost nacije. Može tako neki povjerovati da su i Srbi činili zločine.