Kada je pred Sudbenim stolom u Zagrebu 14. novembra 1928. godine Josip Broz Tito, optuženik za podrivanje države, izgovorio čuvenu rečenicu: "Ne priznajem buržoaski sud, priznajem samo sud svoje partije", niko nije mogao pretpostaviti da će ova dosjetka postati moto svih planetarnih destruktivaca. Od "Bombaškog procesa", nepriznavanje suda predstavlja prepoznatljiv rukopis svih revolucionara.
Istorija se na sumoran način ovih dana ponavlja u Sudu Bosne i Hercegovine! U nekoliko predmeta koji se vode protiv desetak lica osumnjičenih za terorizam, a koja se u političkom žargonu povezuju s vjerskom grupom vehabija, optuženi izjavljuju da ne priznaju Sud i da za njih postoji samo Alahov sud! Pred očima javnosti mladi ljudi hladnokrvno ignorišu sudski red i poredak: odbijaju da ustanu u sudnici, ne žele da daju svoje lične podatke, a ne propuštaju priliku da sudijama upute i poneku Alahovu kletvu i nanesu poneku uvredu!
Tužno je biti sudija pred ovakvom vrstom bahatosti optuženih! Osporavanje suda zakonodavac tretira kao narušavanje reda u sudnici i moć sudije ograničava na opomenu i udaljavanje iz sudnice, zaboravljajući da se ovakva lakrdija može ponavljati u nedogled - sve dok suđenje traje! Da li je takva farsa primjerena pravno organizovanom društvu i društvenom značaju i ugledu suda?
Kada neko pred visokim sudom jedne države izjavi da ne priznaje sud, čovjek ostaje prilično zatečen. Kako je moguće da pojedinac, kome država garantuje najviši stepen ljudskih prava i daje najšire mogućnosti za ličnu afirmaciju, na tako drzak način osporava njene institucije? Da li je moguće da neko danas, u evropskoj kulturi koja se ponosi civilizacijskim vrijednostima, javno, i to na sudu, izjavi da ne priznaje sud!? Da li je udaljavanje iz sudnice dovoljna reakcija države na njeno negiranje? Iako takva vrsta neprijateljstva prema državi prije liči na dijagnozu, fenomen zbog svoje učestalosti i vezanosti za jednu društvenu grupu, zaslužuje ozbiljnu političko-pravnu analizu.
Iz stroge pravne perspektive, nepriznavanje suda je vrlo jasna poruka da se ne priznaje država i njen pravni poredak. Da li neko ko direktno i javno kaže da ne priznaje državu demonstrira i svoje jasno neprijateljstvo prema toj istoj državi i njenim institucijama? Da li se, po istoj logici, na taj način javno iskazuje spremnost da se takva država podriva i ruši? Da li je to ozbiljna prijetnja državi? Da li ovakve javne poruke ulazi u sferu slobode izražavanja i javnog mišljenja, kakve građanima garantuju međunarodni pravni dokumenti (Evropska konvencija o ljudskim pravima) i Ustav, ili one predstavljaju zalaženje u zonu inkriminacija na koje država mora reagovati? Ovo su pitanja na koja zakonodavac treba da da jasan odgovor.
Za razmatranje ove problematike treba poći od prirode, obima i cilja slobode izražavanja, koja je u korist građana uspostavljena međunarodnim i domaćim pravnim dokumentima. Treba biti načisto s tezom da je sloboda izražavanja ugaoni kamen demokratije i preduslov za ostvarivanje mnogih drugih prava i sloboda zagarantovanih međunarodnim konvencijama. Ali, isto tako treba znati da nema prava bez obaveza i odgovornosti.
Kada je pokojni Vaclav Havel pozvao Aleksandra Solženjicina da govori na jednom kongresu posvećenom ljudskim pravima, ovaj je poziv bez razmišljanja odbio s kratkim objašnjenjem: "Gospodo, organizujte kongres koji će razmatrati obaveze čovjeka, a ne njegova prava. Čovjek je prvenstveno dužan da obuzda sebe. Samo samosavlađivanje može prokrčiti put čuvanju mira i sačuvati čovječanstvo od neizbježnog rušenja."
Ako je tačno da se nijedno pravo ne može zloupotrebljavati radi ciljeva koji su suprotni interesima demokratskog društva, onda je jasno da u cilju sprečavanja zloupotrebe prava slobode izražavanja država ima pravo da vršenje prava podvrgne formalnostima, ograničenjima, uslovima ili kaznama koje su potrebne demokratskom društvu da bi sačuvalo neke od ključnih nacionalnih i civilizacijskih vrijednosti. Jedna od tih nacionalnih i civilizacijskih vrijednost, koja se u članu 10.2. Konvencije izričito navodi, je i autoritet sudstva.
Najgrublje javno osporavanje suda ostalo je neprimijećeno. Nikoga u javnoj sferi nije dotaklo ignorisanje pravnog poretka države koja se zaklinje u vladavinu prava. Moglo bi se reći da je svakovrsno osporavanje, negiranje i javno vrijeđanje postalo kulturni model bh. društva (koji se, nažalost, promoviše i preko nekih javnih medija). Bilo bi krajnje vrijeme da zakonodavci u ovoj zemlji zaustave ovakve i slične uvrede suda i sudija, a javno nepriznavanje sudske vlasti sankcionišu kao krivično djelo kojim se ugrožavaju fundamentalne društvene vrijednosti i legitimni državni interesi.