Slušajući komentare predstavnika međunarodne zajednice o trenutnoj situaciji u BiH, najčešće se može čuti teza o "zabrinutosti zbog zapaljive retorike i zastoja u reformama". Gledano površno, teza je tačna.
U BiH retorika je poprilično žestoka, a reforme policije i Ustava ne djeluju kao da će brzo da završe. Međutim, ode li se malo ispod površine, toj rečenici može se pronaći nekoliko krupnih zamjerki.
Prva se odnosi na tu `zapaljivu retoriku`. BiH, od devedesetih naovamo, nijednog trenutka nije bila lišena takve retorike. Štaviše, ako se situacija analizira podrobnije, postaje jasno da je današnja retorika mnogo blaža u odnosu i na onu ratnu, i postdejtonsku, pa i onu iz 2006. Činjenica je da BiH prolazi kroz period u kome se otvaraju suštinska pitanja njene budućnosti: unutrašnje uređenje, Ustav, policija, evropske integracije...
Teško je očekivati da ovoliki broj teških tema ne izazove zapaljive govore bilo gdje u svijetu. Ista EU, koja djeluje najzabrinutija zbog BiH, prošla je ne baš smirene rasprave pri (neuspjelom) pokušaju usvajanja svog ustava. Promjene Ustava u Finskoj trajale su pet godina. Ako se tome doda da je u BiH prije 12 godina bjesnio rat, onda je jasno da ovdašnja retorika i nije toliko zabrinjavajuća niti strašna. Od suštinske je važnosti da sve te polemike koje se vode u današnjoj BiH nisu ugrozile njenu stabilnost niti bezbjednost. BiH je zemlja u kojoj se živi mirno, u kojoj funkcionišu institucije, u kojoj nema bilo kakavih ozbiljnih bezbjednosnih problema. Sve drugo spada u domen legitimne političke borbe za ciljeve koje određene nacionalne i interesne grupe u BiH smatraju svojim prioritetima.
Ode li se dalje, onda treba biti pošten pa optužbe za `zapaljivost` jasno locirati tamo gdje ih zaista ima. Nejasno je šta je u stavu premijera RS Milorada Dodika, polovini `dvojca` koji se najčešće spominje u iznošenju `zabrinutosti`, zapaljivo. Da li insistiranje na poštovanju osnovnih odredbi Dejtonskog sporazuma, ili zahtijevanje da se ne krši Ustav BiH i RS ili želja da od entiteta kojem je premijer napravi uspješniji i razvijeniji dio BiH. Ukoliko su to grijehovi Milorada Dodika, onda je on zaista težak grešnik.
S druge strane, gospodin Silajdžić, druga polovina `dvojca za brigu`, insistira na napuštanju Dejtonskog sporazuma, ignorisanju ustavno-pravnog poretka u BiH, a o ekonomiji razmišlja u pauzi teoretisanja o presudi Međunarodnog suda pravde, genocidu, rezolucijama, kolektivnoj krivici i sličnom.
Želi li se biti dosljedan, a sigurno da to svaki predstavnik međunarodne zajednice želi, onda treba stvari nazvati pravim imenom.
Izjave nebrojenih zvaničnika stranih organizacija i zemalja govore da je presuda potvrdila da nema kolektivne krivice i da ona nema nikakve veze sa reformskim procesima u BiH, da Dejton može biti promijenjen samo konsenzusom predstavnika sva tri naroda u BiH, da je za reformu policije irelevantno ime ili unutrašnja organizacija policije i da je ekonomski napredak najbolji put ka smirivanju tenzija i većoj toleranciji.
Uporede li se stavovi Dodika i Silajdžića po svim ovim pitanjima, onda nema dileme ko tu koga `pali`.
Ipak, mada sve češće čujemo ambasadore, komesare i druge kako iznova potvrđuju ove stavove, još ćemo, izgleda, pričekati da se popu kaže pop, a bobu bob.
Dotle, BiH čeka. Republika Srpska radi i gradi, i sa sve većom rezignacijom sluša šta će danas o genocidu reći Silajdžić, ko će sve da izdvaja Srebrenicu, ko da centralizuje BiH, ko da `rasturi` Dejton i koliko nas, sve zajedno, time udaljava od Evrope. U Sarajevu niti se radi, niti se gradi. Tamo dominira iščekivanje `spasonosne` intervencije. Istovremeno, svijest da te intervencije i stvaranja Bosne po mjeri jednih neće biti i da sa polja traženja kolektivne krivice i kolektivne pravde treba preći na polje traženja dugoročnih i održivih rješenja na bazi zajedničkih interesa i uvažavanja svih u BiH, stvara veliku i strašnu nervozu. Ta nervoza postaje dominanta karakteristika političke scene u Bošnjaka i to je za sada najveći i jedini `uspjeh` Harisa Silajdžića.