Zimski praznici su uglavnom iza nas. Zima je ona prava - s niskim temperaturama, snegom i ledom. I brigama s njom povezanim, zimskim službama, koje su, prema mišljenjima i vozača i pešaka, uvek iznenađene kada pada sneg, pa zato stvaraju nervozu u saobraćaju.
A, ove godine i uža i šira regija, ne svojom voljom, uvučena je u spor između Rusije i Ukrajine u vezi s protokom plina. Europa zavisi od nafte i plina, goriva svakodnevnog života i standarda. Jer uobičajeno je da su stanovi topli, a i da dizel u automobilima ne smrzava.
Rusko-ukrajinsko natecanje postalo je u Europi glavna politička tema, a ne samo ekonomska, kao što ponekad magli stvarnost.
Da li je neplanirana vrlo teško je odgovoriti. Postoje različite teorije, od vrlo uobičajenih, pa i donekle shvatljivih, da je Rusiji jednostavno bilo dosta ukrajinskog otimanja plina i neplaćanja računa, do američko-ukrajinske zavere da se blokira projekat ruskog "Južnog toka", koji bi zaobišao Ukrajinu, i promovisanje projekta gasovoda "Nabuko", kojim bi tekao plin iz država kaspijskog bazena, a u budućnosti i Egipta, a moguće i Irana.
Europska unija, njeni zvaničnici i činovnici prvo su dosta ležerno mislili da bi njihovom intervencijom problem mogao biti brzo rešen. A, to se, nažalost, nije desilo. Brisel je nervozan, još više zemlje članice koje ovise o ruskom plinu, a zalihe sve manje. Predsednik Europske komisije Baroso izgovara teške reči o nekredibilnosti Rusije i Ukrajine kao partnera i upućuje kompanije koje imaju štetu na tužbe. Bauk recesije koji kruži Europom dobio je novu dimenziju u vidu otrežnjenja da ne može kontrolisati snabdevanje sa značajnim tokom energenata.
U atmosferi faktičke nemoći konstruktivnog razrešenja problema s ruskim plinom, evropska diplomacija nije uspela ni u zaustavljanju rata između Izraela i ekstremnog palestinskog pokreta na području Gaze. Ni predstavnici pojedinih najuticajnijih zemalja Unije ni zvaničnici Brisela nisu uspeli uveriti zaraćene strane u prekid vatre, koja, nažalost, preti i većim požarom. Europa je nervozna, jer u bitnim problemima i svoje egzistencije, a i događaja u, mogli bismo reći, vlastitom dvorištu ne može izvršiti efektivan uticaj i doneti rešenje.
Naravno da je jedan od uzroka i heterogenost interesa pojedinih, najuticajnijih država članica Unije, a glavni je razlog da EU nije još našla standarde i pravila funkcionisanja kada se suočava s teškim vremenima vlastitog realnog sektora, kada svaka članica za sebe traži rešenja za izlazak iz recesijske krize. Samim time u članicama počinje da poprima neželjene dimenzije filozofija zatvaranja, a ne otvaranja, a neuspeh medijacije u rusko-ukrajinskom konfliktu takvu atmosferu još podgrijava. A, rat u Gazi ostaja u drugom planu.
I dok se Europska unija bavi svojim dilemama, nažalost, gubi se i interes za dešavanja u regionu. Zabrinutost nad situacijom u Bosni i Hercegovini, koju su u šturom saopštenju posle susreta Solane i Lajčaka emitovali iz Brisela, zapravo je okarekterizirana kao briga i pritisak na domaće vlasti da rešavaju svoje nedaće. Dok je Europa u grču i Bosna mirna, onda je treba brinuti pre svega to da i regija redefiniše svoju međusobnu zavisnost. Jer hladnoća beogradskih stanova nije manja od onih u Sarajevu, Zagrebu, Skoplju...
U ovim danima za Europu nije od značaja ni međunarodni guverner distrikta Brčko i njegovo mišljenje kako stvoriti tamošnju lokalnu vlast, a ni kako dnevno platiti mađarskoj kompaniji milion za gas građanima BiH, već kako sprečiti da u nedostatku energije Slovačka ne aktivira svoju zapečaćenu nuklearnu elektranu. Koji su, dakle, argumenti da prudski sporazum nije dobar? A, zašto bi trojica izabranih i često anatemiziranih političkih lidera izašla iz okvira interesa svojih izbornih baza i ne bi tražila dogovora, tako da i međunarodna zajednica više ne preteruje u nervoznom izražavanju brige.
U svakodnevnom životu u Bosni i Hercegovini ima, naravno, i nedaća, a ima i dobrih priča - života ljudi Bosne i Hercegovine - građana, s imenom i prezimenom. Od jedne od takvih ličnosti opraštamo se danas u Dubravama kod Brčkog. Otišao je još jedan prijatelj fra Petar. S ovim korpulentnim franjevcem dobre duše veže me puno dragih uspomena, jer je živeo prudski sporazum čitav svoj život. Jednog, ovakvog zimskog januarskog dana, punog snega, bio sam pozvan u goste u istočni deo Sarajeva.
U jednoj hladnoj sali, u kojoj se spremalo meso za sušenje, okupila se raja onog istinskog Sarajeva - sve ugledne ličnosti sva tri naroda i fra Petar je došao iz samostana "Sv. Ante" na Bistriku. Bile su ovo ličnosti kao deo prošlosti i kao deo budućnosti, bili su ovo ljudi - građani kojima se možda obraća međunarodna zajednica, ali ih ne prepozna. A, kada odu, nervozno sete se i žale što nisu i oni navratili na druženja, barem da posmatraju i slušaju. Fra Petar Anđelović umro je u sredu u Sarajevu. S njim je manje Bosne i Hercegovine kako smo je shvatali u prošlosti, ali njegov život nas upućuje u budućnost ove zemlje.