Stanovnici zemalja zapadnog Balkana uvijek su sa "simpatijama" prihvatali rezolucije kojim su drugi određivali kako skrojiti državu i u kojoj mjeri dozirati demokratiju. Nekad su usmjeravani ka istoku, nekad ka zapadu, a ponekad sami prema sebi. Sve je, čini se, počelo prije 62 godine, kada je svjetlost dana ugledala poznata partijska, odnosno jednopartijska rezolucija.
U udžbenicima istorije to je Rezolucija Informacionog biroa komunističkih i radničkih partija poznata kao Rezolucija Informbiroa, koju su građani tadašnje države pozdravili kako dolikuje, istovremeno sa negodovanjem i simpatijama. Ta rezolucija je uspostavila "berlinski zid" između tadašnjeg Sovjetskog Saveza i bivše Jugoslavije. Bio je to raskid sa dosadnim ruskim komunistima koji su htjeli da narodima ovog regiona obuku iste uniforme sa približno istim konfekcijskim brojevima i dezenima.
Novonastale države sa prostora bivše Jugoslavije ne mogu se požaliti na manjak rezolucija. Posebno ne Bosna i Hercegovina. Šta više, broj im se ne zna i teško da neko, pa čak i onaj ko ih donosi, može reći koliko ih je bilo. Uglavnom rezolucije su postale svakodnevnica bosanskohercegovačke stvarnosti.
U posljednjoj deceniji rezolucije se donose uz mnogo više mašte i prefinjenosti, pa umjesto dugih i zastrašujućih naslova sada rezolucije imaju brojeve. Tako pamtimo rezoluciju 1626, pa rezoluciju 1569, pa naprosto rezoluciju o ustavnim promjena u BiH, pa opet rezoluciju 1701 i tako redom. Rezolucija za rezolucijom.
Poslije druge rezolucije sličnog sadržaja i nerealnih ambicija postavlja se pitanje rezultata, poslije treće smisla, a poslije četvrte svrhe i razloga za donošenje. S pravom se postavlja pitanje da li se rezolucije donose zbog domaćih političara, građana ili pak onih koji ih kreiraju, kako bi opravdali svoju "brigu" za trusni bosanskohercegovački prostor i uloženi novac poreskih obveznika.
Ta briga je u svakom slučaju začuđujuća i gotovo da prevazilazi sva očekivanja, posebno ako je u pitanju Bosni i Hercegovini prvržena joj Doris Pak. Njena osjećajnost prema bosanskohercegovačkim narodima, posebno srpskom narodu i njegovim političkim predstavnicima, jednostavno nije mjerljiva. Pakova, kako sama reče, više nije u stanju da mirno spava, provodi besane noći da bi ohrabrila građane BiH da deblokiraju blokadu našeg puta ka Evropi, u koju ćemo ući vrlo brzo, za nekih desetak ili koju godinu više. Proslava će biti upriličena uz opštenarodno veselje, bez trubača koji su pretjerano nacionalni za buduću građansku državu.
I tako, u očekivanju nove, možemo da zavirimo i vidimo šta novo nudi posljednja rezolucija Evropskog parlamenta, a da u prethodnim to već nije rečeno? Ništa. Autor rezolucije, Doris Pak, i dalje je zabrinuta za političku stabilnost u BiH. Ona i dalje, iz prikrajka, "naslućuje" ustavne promjene sa nerealnim jačanjem centralnih institucija i finansijskih kapaciteta države. Uzaludna priča, besmislena rezolucija, beznadežan slučaj. I tako po ko zna koji put.
Pakova neće ili ne želi da zna, a morala je do sada naučiti, da Bosna i Hercegovina može funkcionisati upravo na drugačijim osnovama. Kao složena država sa federalnom strukturom, a ne kao zemlja u kojoj je cilj ustavne reforme ispunjavanje nečijih snova i nerealnih ambicija. Sve iznad toga, u Republici Srpskoj, dok o tome bude odlučivao Milorad Dodik i SNSD, neće biti prihvaćeno, kao što se ne može prihvatiti da se pod plaštom provođenja presude iz Strazbura vrši korjenita promjena Ustava. Stabilna država nije isto što i centralizovana država. To se do sada pokazalo na velikom broju primjera.
Ono što, van svake sumnje, po mišljenju ljubitelja centralizacije, manjka svim rezolucijama, jeste nedostatak kazne. I sama Pakova ističe da će bez sankcija i snažnijeg pristupa EU sami političari teško shvatiti ozbiljnost situacije. Nema ko da kazni političare, tvrdi ova usnula poslanica Vijeća Evrope. Visoki predstavnik se bavi samoodrživošću svoje funkcije, OHR-ovi službenici bezuspješnim traženjem novog angažmana, a i ambasadori, od značaja, sa boravkom u Sarajevu su za proteklo mirnodopsko vrijeme nešto pročitali, vidjeli i naučili.
Preostali su još stanovnici Bosne i Hercegovine kao posljednji Mohikanci za ispunjavanje centralističko-unitarističkih ambicija brižnih evropskih operativaca i domaćih "građanskih" političara. Izbori su lijepa prilika da se taj koncpet malo pogura sa rezolucijama, oštrim razvodnjenim upozorenjima i zatezanjem oko vizne liberalizacije.
Ukoliko i to ne prođe, a neće proći, Pakovoj i ostalim trećeligašima ne preostaje ništa drugo nego da oštricu svog negodovanja usmjere ka građanima, narodima, biračima ove zemlje. Tada nam, naime, umjesto političara, prije svega srpskih i prije svih iz stranke Milorada Dodika, valja mijenjati narod. Ali zato će trebati nova rezolucija sa novim mističnim brojevima.
I tako, brižnu majku Doris Pak muči nesanica, zbog silnih problema koji prate odrastanje sirote Bosne i Hercegovine. Bez obzira na to, ona bi da donosi nove rezolucije i odlučuje o sudbini drugih kao što se odlučivalo prije šezdeset godina. Tada su, poslije Rezolucije Informbiroa, neki upućivani na radne terapije na Goli otok, a drugi dobijali "tačkice" za kupovinu bolje budućnosti. U ovdašnjim prilikama sasvim je jasno ko bi na radnu terapiju, a ko sa tačkicama po svoje mišljenje u Evropu.
Autorka je zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne Skupštine Bosne i Hercegovine