Voleo bih da znam kako su noć pre monstruoznog zločina na Ibarskoj magistrali spavali njegovi glavni akteri. I oni koji kao neposredni izvršioci nisu bili upoznati s pravim ciljem zadatka koji im je dodeljen, ali i oni koji su, kako sada to i Vrhovni sud tvrdi, bili glavni organizatori. Da li su bili uzbuđeni, nestrpljivi, mirni, spokojni i da li su uopšte spavali ili ih je mučila nesanica?
Voleo bih da znam, ali ne znam. Ali, znam da su čim su u februaru 2001. godine privedeni na informativni razgovor Ilić i Bujošević, koji su vozili kamion "ubicu", izjavili da znaju zašto su tu. Priznavši zločin koji su počinili, priznali su i da zbog njega godinama nisu mogli da spavaju, svesni da će se sve kad-tad otkriti. Njihovo iskreno priznanje i kajanje je za mene u tom trenutku bilo ohrabrujuće. Zbog nevinih žrtava, zbog njih, ali i zbog svih nas. Sumnjam da ih je i nakon priznanja mučila nesanica. Naprotiv, verujem da su u noćima koje su usledile, prvi put posle dve godine, osetili blagotvornost sna.
Što se ne bi moglo reći i za njihovog komandanta Milorada Lukovića Legiju. Mada sam ubeđen da do njihovog hapšenja ni on nije imao problema s nesanicom. Nakon toga stvari su, po njega, krenule u lošem pravcu, pa je jedne noći, uoči proslave dana JSO, verovatno mučen nesanicom ili ko zna čime, zapalio jednu diskoteku u Kuli.
Ja se ne sećam te noći, ali se sećam jutra nakon nje, kada su me o tome obavestili. Jutra, kada je u seduštu RDB na Banjici bio spreman helikopter, koji je mnoge ugledne zvanice trebalo da odveze na svečanu proslavu dana JSO u Kuli. Premijera Đinđića, ministra Mihajlovića i mnoge druge, koji su, naravno, odustali od planiranog puta čim sam ih obavestio o posledicama Legijine nesanice. Ja nisam mogao da odustanem.
U Kuli me je, kao što je red i običaj, iako izmučen nesanicom, sačekao komandant i predao mi raport. Obučen u svečanu uniformu, vojnički i profesionalno me je obavestio da se sinoć desio mali incident, da se jedan pripadnik JSO u slavljeničkoj euforiji napio u nekoj diskoteci i pripucao, što je izazvalo varničenje na električnim instalacijama, pa požar i tako... Gledao sam ga i slušao ne verujući svojim očima i ušima, ne sumnjajući pri tome nijednog trenutka da bi bilo koji od pripadnika JSO bez razmišljanja, po nalogu svog komandanta, lažno svedočio čak i na sudu i na sebe preuzeo svu krivicu. "Hajde da prvo odradimo ono zbog čega smo se okupili", rekoh ja, "a posle će biti vremena i za priču!" Usledile su šetnje, defilei, raporti uz zastave i svečane uniforme, a onda sedosmo da razgovaramo. Ja i komandant Legija.
Rekoh mu bez okolišanja da sam do u detalje upoznat s onim što se desilo prethodne noći i da, shodno tome, znam i da je on glavni krivac.
"Ko je oficir sa najvišim činom posle tebe", pitao sam ga nakon toga i, dobivši odgovor, naredio da ga pozovu. Pošto je stigao, obavestio sam ga da je komandant Luković suspendovan, da će se protiv njega voditi disciplinski postupak, te da će shodno tome on preuzeti komandu nad jedinicom. Pogledao me s nevericom, a onda brzo skrenuo pogled prema Lukoviću, očigledno tražeći od njega saglasnost i odobrenje za izvršenje mog naređenja.
Nakon toga, ja i komandant ponovo ostadosmo sami. "Šta te muči, komandante", započeh ja razgovor, ali dobih vojnički odgovor da nema nikakvih problema i da je sve u redu. Šta mi je ostalo, nego da se blago nasmejem. "Ništa nije u redu i očigledno je da te nešto muči, a i ja i ti dobro znamo šta je to", rekoh i još jednom dobih isti odgovor: "Ne, šefe, sve je u redu!" "OK, ako ti tako hoćeš, ali znaj da će te to što te je mučilo sinoć mučiti opet, možda već ove noći ili neke sledeće, za nedelju dana ili za mesec-dva", rekoh mu na kraju, gotovo proročki. I sve se desilo baš tako. Nije prošlo ni mesec dana do novog incidenta u beogradskom klubu "Stupica" i našeg sledećeg susreta. Ovaj put u mojoj kancelariji. "Šta imaš da mi kažeš sada", počeh opet ja i dobih očekivani odgovor: "Nemam ništa". "Dobro, u tom slučaju ja imam tebi da kažem nekoliko stvari. Mnogo si sebi natovario na leđa za svoje godine, komandante, ali to je tvoj izbor i tvoja sudbina, i ja se neću sada time baviti. (Nesanicu i njene uzroke koji su se podrazumevali ni ovaj put nisam pominjao.) Ali, u vezi s onim što si uradio bilo bi dobro da daš izjavu medijima i izviniš se svojim kolegama iz oba resora, Javne i Državne bezbednosti, a potom da podneseš zahtev za sporazumni raskid radnog odnosa. Ne bih da prejudiciram stvari, ali ne verujem da bi ti bilo koji disciplinski sud, s obzirom na to da si već pod suspenzijom, mogao izreći bilo koju kaznu osim prestanka radnog odnosa. A to tebi kao komandantu ne priliči. I kao treće, otiđi negde, odmori se malo i probaj da spavaš", rekoh mu ja na kraju.
Ali, on je i posle ovog razgovora nastavio po starom. Verovatno mučen nesanicom, obilazio je beogradske diskoteke i klubove, a njegova divljanja i šikaniranja onih koji su se na nesreću tamo zadesili su se prepričavala danima nakon toga. I tako sve do dobrovoljne predaje nakon ubistva Premijera Đinđića. Ostalo sve znate. Posle svih zločina i nesanica, posle svih suđenja i tri kazne od po 40 godina zatvora, Milorad je nedavno od Vrhovnog suda Srbije za zločin na Ibarskoj magistrali dobio i četvrtu. Ne znam kako sada spava i da li ga i dalje muči nesanica, ali slutim da nakon izricanja ove presude sna više nema, ako ga je i do sada imao, ni Radomir Marković, bivši načelnik RDB. S obzirom na to da je najveća kazna na koju je do sada bio osuđen iznosila 15 godina, on se, pošto je u zatvoru već sedam godina, mogao nadati izlasku na uslovnu slobodu za, recimo, četiri-pet godina. Ali, s ovom najnovijom od 40 godina zatvora "umiru" sve njegove nade, a nesanica postaje, slutim, i njegova verna saputnica! Nažalost, ne zbog zločina koje je organizovao i u kojima je učestvovao, već zbog kazne koja mu je za njih izrečena.
Kada su 2001. godine Ilić i Bujošević priznali zločin i pokajali se, poverovao sam u trenutku da za njih ima nade, svestan da je jedini lek protiv nesanice izazvane počinjenim zločinom baš priznanje i iskreno kajanje. Danas znam da je to kajanje bilo prolazno, kao što znam da se za sve počinjene zločine ne kaju ni Ulemek, ni Marković, niti bilo ko od onih koji su trenutno u zatvoru. Zato sam veoma tužan. I zbog njih, ali i zbog Platona, koji je pre 2.500 godina, između ostalog, rekao: "...država je onakva kakvi su njeni građani... otuda se ne možemo nadati boljim državama dok ne bude boljih ljudi!" Očigledno onih koje neće mučiti nesanica!