Predsjedništvo BiH ne ispunjava svoju ustavnu obavezu, jer ne odlučuje o spoljnoj politici. Kada ovo izjavi čovjek koji je na čelu te institucije, očekuje se da se tim problemom hitno počnu baviti zakonodavna vlast, političke partije i akademska zajednica.
Ako šef države ne ispunjava ustavnu obavezu, a to je inicirano (ne)donošenjem odluka te iste institucije, zbog čega se mogu očekivati negativni efekti na spoljnopolitičkom planu, sve upućuje na ozbiljnu krizu. Očigledno, ta kriza u Bosni i Hercegovini još je dublja, jer niko se nije ni osvrnuo kada je takvu izjavu pred dvadesetak medijskih kuća dao Nebojša Radmanović, član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske.
Novinarima je bilo zanimljivije da li će se članovi Predsjedništva BiH međusobno napljuvati zbog toga što nemaju saglasnost u vezi sa platformom za istup pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija. Manje je zanimljivo što ta platforma nije stigla ni do dnevnog reda. Nije interesantno ni što se, po ko zna koji put, sa govornice Generalne skupštine UN-a od predstavnika BiH čuje stav samo jednog dijela države ili jedne političke partije. Nije problem ni to što 192 države članice UN-a više ni ne drže do govorancija predstavnika BiH, jer su uvijek popraćene pismima koja dodatno objašnjavaju zašto stav koji su čuli nije zvaničan. Čak i predstavnici država u kojima bjesni rat u UN-u podnose vjerodostojan izvještaj, što se u slučaju BiH ni 14 godina nakon rata ne može čuti. Desio se jedanput incident pa je BiH imala usaglašenu platformu i govor za istup člana Predsjedništva, ali to je brzo zaboravljeno. Još čudnije je da su u UN-u, znajući sa kakvom "neobičnom" državom imaju posla, sa 189 glasova "za" podržali nestalno članstvo BiH u Savjetu bezbjednosti. Srećom, ove muke za nestalnu članicu, kojoj bi igrom riječi više odgovorao pridjev "neslana", neće trajati duže od dvije godine, a jedna je kako-tako na izmaku.
Elem, Radmanović, stojeći ispred zastave BiH za govornicom koju krasi grb BiH, saopšti da šef države ne ispunjava ustavnu obavezu i - nikom ništa. Nijedan od 18 kandidata za člana Predsjedništva BiH nije našao za shodno da to iskoristi za svoju predizbornu kampanju. Dvojica kandidata koji su već u Predsjedništvu BiH Haris Silajdžić i Željko Komšić bili su i suviše okupirani prisvajanjem zasluga za ekstradiciju optuženog za ratne zločine iz Španije da bi javnost uvjerili kako je sa ispunjavanjem ustavnih obavaze sve u redu. Ako je u redu? I ako su za očuvanje i jačanje države?
Ostali kandidati za člana Predsjedništva BiH na opštim izborima 3. oktobra bili su zabavljeni putovanjima po seoskim zborovima, gdje su okupljenim glasačima pričali o ekonomiji, budućem blagostanju, o nesposobnosti i lopovluku aktuelne vlasti, pa nisu stigli da progovore o ustavnim nadležnostima kojima će se baviti ako pobijede.
Izborna kampanja, koja će u petak zvanično početi, pokazaće kako će svi pričati o najviše dvije teme: opstanku Republike Srpske i ukidanju Republike Srpske. To nije ništa novo i to su omiljene teme za lokalne i opšte izbore. Ove teme homogenizuju biračko tijelo i ovih koji bi da Srpska živi zauvijek i onih koji bi da izbrišu dan i čas kad je stvorena. Ima tu, naravno, varijacija na temu, kad je postala, kako i zašto, ali to se već može elaborirati na izbornim debatama.
Prije dvije godine, kada je birana opštinska vlast, glavno pitanje je bilo promjena Ustava, a ne naplata taksi i asfaltiranje puteva. Sada, kada je stiglo upozorenje iz najviše institucije izvršne vlasti da se Ustav BiH ne poštuje, preče je otvaranje seoskih puteva nego ugroženost funkcionisanja države.
Opozicija u oba postojeća entiteta, da je imala trunku soli u glavi, zakačila bi se za Radmanovićevu izjavu, ako ništa bar da ga napadnu zašto je kolektivni šef države došao u takvu situaciju. Pitanje je da li se moglo spriječiti ako se ne može izliječiti. Odgovor je težak i to najbolje znaju oni koji razumiju kakve su nadležnosti Predsjedništva BiH te koliko je u posljednje tri i po godine spoljna politika odstupila od zacrtanih pravaca i pretvorila se u stranačko lutanje po svijetu i zbrinjavanje sopstvenih kadrova zbog ličnih i poslovnih interesa. O tome će se tek govoriti u naredne četiri godine ako se išta na spoljnopolitičkom planu bude moglo spasiti. Pred Savjetom bezbjednosti UN-a tek će se naći važna pitanja koja su značajnija za velike svjetske sile nego za BiH, a biće i onih koji će se direktno reflektovati na unutrašnjopolitički plan u BiH. Regionalna saradnja, pojačanje diplomatske aktivnosti prema zemljama EU zbog evropskih integracije, ispunjavanje uslova za pristupanje NATO-u i angažman vojnika Oružanih snaga BiH u mirovnim misijama nisu teme o kojima govore kandidati za članove Predsjedništva BiH. Ni oni koji još sjede u zgradi Predsjedništva u Sarajevu ne brinu se pretjerano za to, jer ne stižu od susreta sa raznim nevladinim organizacijama, pokroviteljstava lokalnih događaja i emitovanja saopštenja kao reakcija na izjave svojih političkih oponenata u medijima.
Država je u rasulu. Ne traje to odnedavno niti zato što to neko poruči sa izbornog skupa nego zbog nerada onih koji su plaćeni za to i kojima su puna usta patriotizma.