Od kada istorija pamti, zapisuje, ljudi su se borili za svoju slobodu. Podjarmljeni narodi su dizali bune, vjerske falange su podjarmljivale pripadnike druge vjeroispovijesti. Dugo traje čovjekova borba za svoju slobodu. Zato su se ljudi udruživali u kolektivizme, vjerske, nacionalne, rasne i klasne da se odupru onima koji namjeravaju da im uskraćuju njihovu slobodu.
U novije vrijeme baštinimo rezolucije o pravima ljudi na slobodu, od Francuske revolucije do proklamacija Ujedinjenih nacija. Nema više u svijetu ropstva u klasičnom smislu, čovjek je dostigao zavidnu razinu svoje slobode. Naravno, ne na svim meridijanima, ne u tolikoj mjeri da bi se moglo reći da je čovjek u cjelini slobodan.
Dolaskom na vlast višestranačkog parlamentarnog sistema naši aktuelni političari vole kazati da je prekinuta komunistička tortura i da su naši građani konačno postali slobodni. Nećemo se osvrtati kako je i koliko komunistički režim bilo represivan, naročito u zemljama istočnog bloka, nego ćemo pogledati kakva je to sloboda današnjeg našeg čovjeka. Ono što je evidentno jeste da su danas naši ljudi slobodni u javnoj riječi, bilo govornoj ili pisanoj. To što se to pravo ne koristi u potpunosti nalazi se u tome što slobodno iznošenje svoje misli može samo štetiti, dakle ljudi se u većini plaše. Trebaće još mnogo vremena da prođe kako bi se taj strah prevazišao.
No, ono što je važnije od slobode izražavanja jeste što nema slobode za one koji gladuju. Nikakva sloboda govora ne može da pomogne gladnom čovjeku. Većina nas koji imamo svaki dan obroke rijetko pomislimo na one koji to nemaju. Kazati da je gladan čovjek slobodan da govori, radi i čini šta mu je volja zapravo je najobičnije licemjerje. Jednostavno, gladan čovjek nije slobodan, zapravo nije u svojoj punoći čovjek. (Uzgred da napomenem: u onom bivšem represivnom sistemu gotovo da nije bilo gladnih).
Ako se kaže da ipak danas kod nas nije velika cifra onih što gladuju, šta da se kaže za broj onih koji su ostali bez posla. Nezaposlen čovjek takođe nije slobodan. Istina je da takav čovjek ima slobodnog vremena na pretek, ali šta s njim učiniti kada se osjeća nepotreban i društvu i porodici? Samo čovjek koji ne brine o svom zaposlenju, o egzistenciji svoje porodice, može biti slobodan sudionik u društvenom životu.
Da li je slobodan čovjek onaj kojem ljekar propisuje sedam dana bolovanja, a on ga moli da to ne čini? Ako ode na bolovanje dobiće otkaz od svog gazde privatnika. Da li je ona žena slobodna koja se plaši ostati u drugom stanju jer joj onda zaposlenje može biti upitno? Smije li, recimo, ugostiteljski radnik pitati svog gazdu kada će dobiti godišnji odmor? Ili da ne radi duple smjene! Kada se malo bolje pogleda gotovo svaki drugi zaposlenik je u strahu da ne dobije otkaz. A onaj koji živi pod takvim stresom nije slobodan čovjek.
U restoranu u koji često odlazim na Baščaršiji naručio sam pivo. Konobar mi je rekao da me ne mogu poslužiti jer u to vrijeme grupa vjernika u vrijeme ramazana iftari. Smeta im da u isto vrijeme u istoj kafani neko konzumira alkohol. Baška što je van običaja naših muslimana da iftare po birtijama, jer je to u suštini porodični čin. Tako je na javnom mjestu, u javnom restoranu meni uskraćena sloboda. A još drastičniji slučaj je fizički obračun vehanija nad posjetiocima Kvir festivala. To je najblaže rečeno uskraćivanje slobode jedne grupe vjernika nad ostalim građanima. A pričamo o toleranciji, lažemo da smo tolerantno društvo.
Nebrojeno je primjera da mi nismo slobodni. Svjesni smo da čovjek ne može biti apsolutno slobodan, da je njegov život permanentna borba za osvajanje što više prostora za svoju slobodu. Naravno, koja neće ugrožavati slobodu drugoga.
Nije još smišljen društveni sistem koji će pojedincu garantovati slobodu u najvećoj mjeri. Put ka tome je obrazovanje, saznanje kako se što više domoći slobode, ali istovremeno se boriti i za slobodu drugih. Međutim, ako znamo da je u našoj zemlji više od trideset procenata nepismenih i polupismenih, onih koji nisu ni saznali šta je to sloboda, onda smo daleko od civilizacije, daleko od savremenog svijeta.
Moram napomenuti da se sloboda ne jede, ne puši i ne pije. Sloboda je sam život.