Oko 250 radnika "Agrokomerca" već devetnaesti dan čekaju obećanu jednokratnu pomoć Vlade Federacije BiH od po 300 KM. Ovim novčanim iznosom federalni ministri 25. augusta odlučili su pomoći tek one najugroženije od ukupno 500 radnika ove velikokladuške firme koji plate nisu dobili pune četiri godine.
Prava je nepoznanica od čega su ovi ljudi preživljavali prethodnih 1.460 dana bez ikakavih primanja i na osnovu čega je određeno ko je među njima najugroženiji pa ga treba održati u životu jednokratnom vladinom finansijskom injekcijom.
Nejasno je i koji je vladin matematičar procijenio da se 300 maraka, kao tek polovina poslaničkog paušala, može nazivati pomoći. Kako god, ni obećanu sadaku još nisu vidjeli svojim očima pa su u četvrtak blokirali sve pogone nekadašnjeg giganta u Velikoj Kladuši i zaključali upravnu zgradu ove firme čiji je većinski vlasnik federalna vlada. Ako sakupe novac da plate prevoz do Sarajeva, radnici "Agrokomerca" svoj gotovo dvomjesečni generalni štrajk namjeravaju nastaviti pred sjedištem Vlade FBiH. Odgovarajući ih od nakane da dođu štrajkovati pred njegov kabinet u glavnom gradu BiH premijer FBiH Mustafa Mujezinović poručio im je da moraju biti strpljivi?! Po Mujezinovićevoj logici, radnici su sami odgovorni za svoju muku. Ko im je kriv što su dokazali da se četiri godine može živjeti i raditi a ne biti plaćen za to?! Uz sve to, radnici "Agrokomerca", kao i brojni njihovi sapatnici po drugim firmama u BiH, ostali su neshavtljivo dostojanstveni; nisu još demolirali neku zgradu koja je simbol ili sjedište vlasti, nisu organizovali huliganske napade na policiju ili na nekog od brojnih premijera u ovoj državi. Ali dobro, oni što još pogrešno misle da bi se trebalo živjeti samo od svog rada, sadašnjeg ili minulog, nisu fudbalski navijači koje vode samo emocije a ne i prazan stomak. Radnike i penzionere vodi prosto-nemoguća računica kako od novca kojeg nemaju platiti režije, liječiti se ili opremiti djecu za novu školsku godinu. Ili, kako se opet ponižavati dok u lokalnoj prodavnici od trgovca traže litar mlijeka i hljeb uz obećanje da će to platiti kao i prošli put. Kad dobiju platu ili jednokratnu vladinu novčanu pomoć. Ili, kad PIO fond završi obračun za sljedeći mjesec.
Upravo zbog činjenice da najmanje buke i galame dolazi od onih koji za to, objektivno, imaju najviše razloga (pa i prava), aktuelni premijer FBiH gladne radnike jedne opljačkane firme i smije pozivati na strpljenje. Vidio je Mustafa Mujezinović na primjerima svojih prethodnika da Vladu FBiH ne može uzdrmati nezadovoljstvo radnika čije zarađene plate ne završavaju na njihovim računima nego u džepovima menadžera/pljačkaša čija je postavljenja u javne firma aminovala ta ista vlada. Pustošenje preduzeća u većinskom državnom vlasništvu nije problem koji je počeo Mujezinovićevim nedavnim dolaskom na premijersku poziciju. Uz ovo preteško breme naslijedio je i praksu da glavne konce u izvršnoj vlasti ne vuku ministri i premijeri nego šefovi njihovih političkih stranaka. Sve to mu opet ne daje za pravo da gladne radnike tretira kao da su njegovi bezrazložno uvrijeđeni ministri koji svako malo napuštaju Vladu. Iako je odmah po imenovanju za premijera FBiH tvrdio kako nije zadovoljan radom većine članova Vlade, sada javnost pokušava ubijediti da je to tim koji sve probleme može riješiti dogovorom. A kako ih rješavaju, odlično vidimo zadnjih dana. Taman mu lideri vladajućih stranaka objasne zašto su njegove hrvatske kolege dignule sidro i pod kojim će se uslovima vratiti na vladinu sjednicu, Mujezinović iz novina sazna da mu se ljutnuo još jedan ministar i to sad bošnjački kadar. Dok premijer, nevješto glumeći ravnodušnost, objašnjava da uprkos svemu krize u Vladi nema, čelnici njegove SDA trče u istočnu Bosnu da ubijede ministra prostornog uređenja Salku Obhođaša da povuče svoju, navodno neopozivu, ostavku. Najavljujući njegov skori povratak ministarskom poslu iz rukovodstva SDA objašnjavaju da su razlozi Obhođaševog odstupanja bili više, onako, "emotivne prirode".
Utješno je da sad bar nečije motive znamo kad već nikad nećemo moći dokučiti šta su stvarni uzroci hrvatsko-bošnjačke "svađe" zbog promjene trase budućeg autoputa kroz Hercegovinu. Sudeći po tome što Mujezinović ni jednu zaraćenu stranu ne poziva na sabur očito su u priči sa autoputem ugroženi nečiji vrlo krupni materijalno-politički interesi koji nemaju puno veze s Vladom. Jer da je u pitanju neka tehnička sitnica ili greška, ministri bi dosad dogovorili ne samo trasu nego i datum kad će mašine izaći na trasu toliko spominjanog i još nedosanjanog autoputa. Sve dok suprotstavljeni i nepodmireni lični interesi političkih moćnika budu diktirali tempo nerada federalne vlade, radnici s početka ove priče pomoć mogu očekivati i dobiti samo od Svevišnjeg ako u njegovo postojanje još vjeruju. Iako su pokazali zavidan nivo stprljenja naivno je očekivati da će u skorije vrijeme dočekati da Vlada FBiH pripremi obećani zakon o upravljanju preduzećima s većinskim državnim kapitalom koji bi riješio višemilionska dugovanja za plate, zdravsteno i penziono osiguranje desetina hiljada radnika. U slučaju da još neko vjeruje u obećanja ovdašnjih funkcionera, valja podsjetiti da, u prosjeku, Vlada Federacije BiH na šest održanih sjednica ne usvoji nijedan zakon. Računamo li pritom i na nove sasvim izvjesne bojkote sjednica Vlade po nalogu stranačkih lidera, radnici "Agrokomerca" mogu samo gledati odakle se vedri. Za šatore koje su htjeli postaviti u Sarajevu ionako nemaju novca.