Prije nekoliko dana zovu me telefonom iz izvjesne strane radio-stanice, redakcija na našem jeziku, pa me novinarka pita: "Kakva je kod vas međuentitetska saradnja, posebno na kulturnom planu?" Odgovorio sam kako bi većina stanovnika ove zemlje kazala: "Nikakva." Sarađuje se samo što je pod moranje, uglavnom trgovci uspostavljaju kontakte. Ako bi se gledalo po političarima, a za njima nimalo ne zaostaju mediji, dva entiteta to su dva svijeta, miljama daleko jedan od drugog.
Naravno da su rat i njegove posljedice učinili svoje, ne može se zaboraviti šta su jedni učinili drugima, pa još kada s najviših entitetskih mjesta dolaze poruke da su oni tamo sa druge strane zamišljene granice naši neprijatelji, kakav ljudima ostaje izbor? Ne može se omaći nijednom našem političaru da kaže neku uljudnu i dobru riječ o onome što se dešava u drugom entitetu. Nisam našao nijedan komentar u novinama da s razumijevanjem i afirmativno pišu o susjednoj opštini drugačijeg nacionalnog sastava, makar se radilo o poljoprivredi ili o dječjim jaslicama. Treba dobro utuviti svima u glavu da je zvanična politika netrpeljivost.
Priča mi stručnjak za elektroprivredu da nije moguće napraviti plan izgradnje nove hidrocentrale ako gradnja samo jedan metar prelazi u drugi entitet. A, nekada je u Jugoslaviji napravljena velika hidroelektrana Đerdap zajedno sa drugom državom - Rumunijom, s kojom nismo bili u nekim izuzetno dobrim ljubavnim odnosima. Nevidljiva entitetska linija čini se da je tvrđa nego Berlinski zid.
Za koji dan će u Mostaru, na Univerzitetu "Džemal Bijedić", biti održan jedan naučni skup. Mada je bilo sugestija da na taj skup o egzaktnim naučnim dostignućima budu pozvani i profesori sa susjednog "hrvatskog" univerziteta, to se nije desilo. Veoma je teško preći na drugu stranu Neretve, gdje nema ni entitetske linije, pa se može misliti šta je u glavama tih naših naučnika. Jadna nam je nauka gdje je potrebna hrabrost da budu pozvani ili prisustvuju da o njoj razgovaraju i ljudi druge nacije!
Sve je počelo osnivanjem nacionalnih stranaka, koje svoj opstanak jedino zasnivaju na netrpeljivosti prema drugim nacionalnim strankama. A, pošto je u vlasti cjelokupan naš društveni život, ljudi su naučeni da se ne treba tim partijama zamjerati pa uspostavljati kontakte s ljudima druge nacije i vjere, ma koliko jedni sa drugima bili bliski i slični. Čini se da u Evropi nema takve netrpeljivosti. I tamo gdje se bune, pa čaki oružano, kao što se sporadično dešava u Baskiji, nema netrpeljivosti prema drugom narodu, nego prema centralnoj vlasti.
Dešava se da ljudi odlaze u drugi entitet, službeno, vadeći neke dokumente ili u posjetu svojim porodicama. Razgovarao sam s tim ljudima pri povratku, a niko od njih nije imao ni najmanju zamjerku kako su se ljudi u Republici Srpskoj odnosili prema njima. Čak je čest bio slučaj kako su ih dočekali u pravom smislu domaćinski, mnogi od njih prvi put se upoznavši. Vjerujte da je takva situacija i sa građanima RS koji, sticajem potreba, dolaze u Federaciju BiH.
Naš čovjek voli da se nađe na usluzi, da ugosti. Ali, taj odnos prema ljudima u drugom entitetu je strogo privatni, čak i zatajan. Ne bi valjalo da javnost vidi kako se druži s neprijateljima sa druge strane. Tako su naši ljudi podvojene ličnosti, njihova priroda i odgoj im govore da se s ljudima, bilo odakle dolazili, treba ljudski odnosti, a istovremeno politika im naređuje da s uljezima treba biti na velikoj distanci. A i mediji ih neprestano uče kako oni tamo imaju prefrigane ideje, kojih se treba dobro čuvati.
I onda se narod čudi što se naši čelnici ne mogu ni u čemu dogovoriti. Ali, taj nedogovor je legitimacija za nepokolebljivost određene nacionalne stranke. Neprijatelju ne treba popuštati ni za nokat! Pod tom parolom mi odlazimo u daleko vrijeme prošlosti, u feudalne odnose, gdje je vlastelin bio vlasnik i kmetovog mišljenja.
Zašto međuentitetska saradnja nije moguća pod vodstvom ovakvih nacionalnih stranaka, sasvim je jasno. Ali, što kulturni djelatnici, intelektualci i umjetnici ne sarađuju, manje je jasno. No, kada se zna da su pripadnici ovih grupacija uveliko pod paskom i platom vladajućih stranaka, onda je jasno da i misleći ljudi misle onako kako se od njih traži. A, prešutno se traži da se ne miješaju sa drugim kulturama, jer tako postaje prijetnja da izgube svoju. A, najveća opasnost ne dolazi od velikih i dalekih kultura, nego od susjedne, bliske. I nemojte da se intelektualci i umjetnici miješaju preko entitetske granice, mogu brzo izgubiti svoj nacionalni integritet!
A, zašto mi u Sarajevu nismo upoznati s likovnim dešavanjima u Banjaluci? Zašto makar koji put godišnje ne vidimo najbolje banjalučke predstave? Znamo li mi u Sarajevu kakve su nove knjige u RS? Naravno, postavlja se i obratno pitanje. Najlakši odgovor se nalazi u nedostatku novca. A, ne govori se o netrpeljivosti i u ovoj oblasti. Da bi bila uspostavljena bolja saradnja na planu kulture, potrebno je samo da se sastanu Gavrilo Grahovac i Anton Kasipović, dva ministra, pa da uglave saradnju. Ali, ko će prvi napraviti korak?