Onaj ko malo bolje prati politički put Harisa Silajdžića neće se iznenaditi što je ovaj političar u Mostaru, na nedavnom otvaranju sajma, bez dlake na jeziku izružio Srbiju i prisutnog predsjednika te države Borisa Tadića. Odgojen je valjda tako da mrzi sve što je srpsko, mada poznajem mnogo ljudi koji su vaspitani u muslimanskom ambijentu, a veoma su tolerantni prema drugim vjerama i nacijama. Što li je Haris tako netrpeljiv, to je već stvar psihoanalize.
No, izgleda da bi trebalo mnoge naše političare staviti na psihijatrijski krevet, pa dokučiti odakle tolika pizma prema drugim narodima i drugim vjerama. Da živimo u nekakvim divljim plemenima možda bi se to i moglo razumjeti, jer kad se nema doticaja s drugačijim ljudima čovjek se ponaša divljački.
A mi smo stalno živjeli na ovim prostorima, gdje smo od davnina dolazili u doticaj s drugima (osim onih izolovanih u planinskim vrletima), pa znamo da nismo ovakvi jedini na svijetu. Nije pitanje samo Evropska zajednica, za koju se nadamo da će nas jednog dana primiti u svoje okrilje, nego je pitanje civilizacije i kulture. Kada se krećeš po evropskim zemljama svi se na svakom koraku izvinjavaju, pardoniraju, osmjehuju se. A naši političari samo gledaju da drugoga sikterišu, da bi pokazali svoju nadmoćnost.
A da li je Haris Silajdžić ispao nadmoćan što je na jednom svečarskom činu pokazao svoju aroganciju prema predsjedniku jedne druge države? Ili je možda ispao primitivac i papak? Boris Tadić je sa osmijehom odgovorio na uvredu, pokazujući time ne svoju nemoć, nego svoje dostojanstvo i kulturu.
A onda je u posjetu došao s druge strane granice predsjednik Ivo Josipović, pa smo i tu pokazali svoje ružno lice. Josipović je po prilici rekao da se stidi što je i njegova Hrvatska učestvovala u ratnim dešavanjima u BiH, što je izazvalo mnoge rasprave u nama susjednoj zemlji. I onda je kao znak dobre volje hrvatski predsjednik obišao ratna stratišta, jedno muslimansko i jedno hrvatsko.
Odmah je na nož to dočekao naš Nikola Špirić, jer nije posjetio i neko srpsko stratište, pa je nediplomatski izbjegao da se sretne sa Ivom Josipovićem. Zar vam se to ne čini kao gest uvrijeđene curice? Gdje je Špiriću diplomatija, gdje mu je uloga domaćina, gdje mu je ljubaznost i fina riječ?
Naši političari se neprestano vrijeđaju. Šta im god kažeš, oni se naprosto uvrijede. Hoće da im se ugađa i ulaguje, pa kada to izostane onda ospu čitav repertoar arogancije, kao što se neprestano dešava u našim parlamentima. Što je najobičniji nedostatak kulture i vaspitanja.
Imam utisak da Haris Silajdžić među svojim biračima gubi, nije u tolikoj mjeri muslimanska masa pristala za njim, dosta je njih uvidjelo da njegov nacionalizam ne vodi nigdje. Predstojeći izbori će pokazati koliko sam u pravu, ali je već i ta bošnjačka nacionalistička euforija mnogima dosadila. Nemam pokazatelja kako je to u Republici Srpskoj, je li još na visokoj cijeni srpski patriotizam? Ima li i koliko ljudi u ovom entitetu kojima je dozlogrdilo da se stalno busaju u svoja nacionalna prsa? I još što je zanimljivo: ima li među takozvanim običnim narodom onih koji mogu da otvoreno izražavaju svoje mišljenje, pa makar bilo i u kontri s vladajućim?
Nisu samo političari ti koji izražavaju svoju netrpeljivost prema pripadnicima drugih nacija, tu su takođe i pučani koji se takmiče sa svojim glavešinama da pokažu svoju ozlijeđenost i zlovolju. Mnogo je tu poltronskog dodvoravanja, ulizivanja, straha da će biti proglašeni izdajicama svoga roda. Zato ne treba nipošto pokazivati da imaš razumijevanja za drugoga, za pripadnika druge nacije. Pa imamo mnoge nevladine organizacije u RS koje vojuju bitke za srpski dignitet. I u kojima je gotovo zabranjeno progovoriti ijednu dobru riječ o nekom pripadniku druge nacije.
Kada bi se reklo svim tim nacionalnim huškačima da su nekulturni i primitivni, nadigli bi dreku, jer su upravo oni borci za nacionalnu kulturu. A zapravo ako je kultura samo jedne nacije - nije nikakva kultura, nego zatvaranje u uske okvire, u skučene horizonte. Tako naši političari predvode armiju onih koji su daleko od kulturnog saznanja, pa se nije ni čuditi što se naša rukovodstva za kulturu i nauku uopšte ne interesuju i za ove oblasti izdvajaju finansijsku crkavicu.
Neka mi se ne zamjeri, ali sam veoma razočaran što u posljednje vrijeme u ovom listu u kojem pišem nema više kulturne rubrike. Kao da je šugavo staviti nadnaslov "kultura", jer će se od toga čitaoci razbježati. A nisam siguran ni da će tiraž porasti samo ako na stranicama imamo slike šou-biznisa. I u kapitalizmu gdje se juri za profitom istinska kultura se i te kako forsira. Inače idemo u mrak, posebno netrpeljivosti.