Ovaj autor je oduvijek smatrao dijalog bitnim za bilo kakvu ljudsku djelatnost, osobito onu koja podrazumijeva odnose među ljudima, a nezamjenjivim sredstvom u rješavanju ljudskih i političkih problema.
Izučavajući ljudsku prirodu (antropologiju), historiju ljudi (historiografiju svih vrsta) i historiju ljudskog mišljenja (filozofiju) kao iskustveno polje na kojem se ljudska priroda očituje, odavno sam shvatio da nijedan ljudski problem nije riješen i da nije ni mogao biti riješen silom i nametanjem bilo čega - interesa, mišljenja i rješenja, a pogotovo onih kod kojih postoji podjednako snažan i legitiman interes različitih ljudi.
Ako bi se i dogodilo neko nasilje u tom smislu i ako bi dolazilo do nametanja rješenja (historija je puna tih događanja i zato je krvava), historija i ljudska kritička misao svagda su vraćale ljude na početak, zahtijevajući i na neki način iznuđujući da se započne istinski razgovor i rješenje potraži u sučeljavanju argumenata i uvažavanju različitih argumenata i realnih i različitih interesa drugih, u skladu s općim zakonom prirode, a taj je zakon simetrija i balans u svim aspektima postojanja svega što je dio prirode ili svijeta u cjelini. Kad god je taj balans narušavan i kad god je sila proizvodila bilo kakvu vrstu debalansa u odnosima, pravima i mogućnostima ljudi, na kraju se ipak pokazivalo da to nije bilo moguće održati i dolazilo je do reakcije, kako u odnosima prirodnih pojava, tako i u odnosima ljudi, a ostvarenja koja su se temeljila na sili i narušavanju balansa bila su relegirana, mada su najčešće u toku svog djelovanja uzrokovala velike ljudske žrtve i druge vrste gubitaka za čovjeka.
Ta plima i oseka utjecaja i važenja jednostranih rješenja i nametnute volje ljudima koji drugačije misle i imaju različite interese mogla se opservirati i u našoj historiji. Smjena režima, vladavina, država i državnih uređenja samo u proteklom vijeku, od kojih je svako bilo nametano uglavnom silom, a od kojih se nijedno nije održalo i postalo stalno i stabilno stanje, najbolje govori koliko je nasilje uopće neprimjereno ljudskoj prirodi, ali i nečemu što je mnogo više od nje, nečemu od čega i ona osivi, a to je svijet kao uređena i zakonita cjelina.
To uviđanje je bilo razlog što sam od početka naše krize zahtijevao da se uporno i prije svega razgovara i pregovara, a da se ni po koju cijenu i ni pod kakvim uvjetima, na osnovu bilo kakvih prognoza, obećanja i nada za postizanje bilo kojih ciljeva, ne pokušava sopstvene ciljeve ostvarivati nasilnim sredstvima. Sila je dozvoljena samo u krajnjem slučaju legitimne iznuđene obrane, ali nikada kao aktivni faktor politike i sredstvo ostvarenja političkih ciljeva. Politički ciljevi su ciljevi različitih mogućnosti, a ne nužde i stoga u njihovom ostvarivanju sila nije opravdana, ne odgovara prirodi predmeta na kojeg se odnosi. Iako nisam pristalica filozofske osnove Gandijeve teze o nenasilnosti, smatram njegovu ideju i politiku najboljom i najhumanijom, ali i najefikasnijom politikom koja je nastala u vremenima kad je sila bila osnovni i normalni jezik politike i legitimacije interesa država, klasa i ljudi kao pojedinaca. Indija do danas ne bi ostvarila svoju neovisnost da je primjenjivala neku drugu, pogotovo nasilnu politiku, osim Gandijeve politike nenasilja. Nad svakom silom, naime, nađe se ona veća, a oni koji se bune protiv sile bune se ne zbog toga što imaju silu, nego što je trpe, a to znači da je sami nemaju. Nadam se da je nakon svih iskušenja kroz koja smo prošli ovo jasno svakom ko je sposoban da misli.
Ali, avaj, nisu svi ljudi u stanju da misle. Misliti se treba učiti i to kod najboljih učitelja, a nikako kod demagoga i ideologa. U tom sam kontekstu inicirao i emisiju `Dijalozi` na meni jedino dostupnoj televiziji (NTV 99). Nakon prvih uspjelih razgovora, u kojima je došlo do saglasnosti svih da se razgovarati mora, trebalo je krenuti dalje i utvrditi od čega započeti dijalog i tražiti rješenja, tj. koje su to krucijalne tačke slaganja i neslaganja, koji su to minimumi od kojih nije moguće odstupati, a koji maksimumi interesa nisu prihvatljivi i ne vode ka rješenjima.
Nažalost, kad u ovoj zemlji nešto pozitivno započne, odmah se jave oni kojima ništa nije dovoljno. Oni ne znaju da se mi nalazimo u stanju u kojem je i najmanji moment i sadržaj slaganja veliki skok naprijed i da samo na nekom, ma kako malom početnom slaganju, može započeti nešto pozitivno da se razvija. Život nije pozorište i nema efekta Deus ex Machina, nema rješenja iz rukava, nema političkog Houdinija. Sile koje su osporavale vrijednost dijaloga su koncentrirale negativnu energiju naspram onih koji su fiksirali pozicije, što je temeljno za svaki mogući razgovor. Kakav bi to bio razgovor i dijalog, o čemu bi se on vodio, ako se ne bi znalo šta ko misli i šta ko smatra za ono bez čega ne može i koji su za to argumenti, a to mora postati javno, budući da se ne radi o interesima političara nego svih građana.
Negativna energija je zadnjih mjeseci bila usmjerena osobito na Harisa Silajdžića i Milorada Dodika kao dvije ključne ličnosti današnje bosanskohercegovačke politike i nosioca dva najizbrušenija i najjasnije formulirana politička stava u oblast koja je ključna za zemlju. Silnice su išle ka njima dvojici s intencijom da se tvrdi kako oni ne mogu uopće razgovarati, kako su im pozicije toliko suprotne da nema mosta među njima, kako njih treba eliminirati iz naše politike pa će poteći med i mlijeko, kao da nedavno nisu neki drugi bili na njihovim mjestima pa se ipak nije ništa pozitivno dogodilo.
Izgledalo je da će stvari odista tako i ići. Ali dogodilo se ono što bi svaki istinski demokrata morao pozdraviti, a to je susret i dogovor upravo ova dva političara. A oni, zapravo, i treba da razgovaraju. Imaju najveću podršku u pitanjima o kojima se radi. Imaju utjecaj i mogu zatvoriti ili otvoriti vrata napretku u traženju rješenja. I oni su to učinili i to tako da su otklonili mogući razlog zaustavljanja pregovora o pridruživanju naše zemlje Europi i NATO-u, nisu stavili nikakve prepreke na dalji proces unutarnjeg pregovaranja i nisu prejudicirali ništa u najvažnijem pitanju naše politike, a to je ustavno pitanje. Tim činom oba ova čovjeka su pokazala da imaju ne samo utjecaj i podršku nego i odgovornost prema zemlji i njenim ljudima. Sve ovo nikako ne znači da se njihove ideje do kraja moraju i mogu podržavati, ali one ovim nisu više prepreka za proces i to je pozitivni i to u ovom momentu maksimalno pozitivni rezultat naše unutarnje politike. A onima kojima je krivo što su se našli u opoziciji napretku stvari mora biti krivo jer se ne radi o ljudima koji imaju dostatno široka shvatanja o prirodi politike i interesima ove zemlje. Kod njih prevladavaju uži partijski ili lični interesi. Ništa novo u zemlji bosanskoj.