Krajem protekle nedelje u francuskom Avinjonu, ministri vanskih poslova država članica Europske unije uradili su međusobnu anketu kojeg od kandidata želi imati EU za budućeg sugovornika, demokratu Baraka Obamu ili republikanca Džona Mekejna. Svoju preferencu su evropski ministri stavili svaki u svoj kuverat, koji će otvoriti posle 4. novembra, dana američkih predsedničkih izbora. Naravno, oni su međusobno govorili i o odnosima između EU i SAD, koji se moraju i dalje razvijati, bez obzira na rezultat izbora.
Glavna tema ovog sastanka bilo je pitanje Gruzije, posle konflikta s Ruskom Federacijom, a rezultat evropska pretnja Rusiji zamrzavanjem pregovora o strateškom partnerstvu. Na prvi pogled kao da se politika odnosa takozvanog Zapada do Rusije vraća u daleku prošlost i da glavnu diplomatsku akciju vodi Stari kontinet, u kojem pojedine administracije još posmatraju Rusiju kao bivši Sovjetski Savez.
Ipak, većina je uvažila realnosti novih vremena i umesto konfrontacija prihvatila saradnju, koja proizlazi iz tradicija Helsinške povelje. Dakle, EU će u Gruziju slati posmatračku misiju i za nju potrošiti oko miljardu eura. I dok, na sreću, američki ratni brodovi u gruzijske luke voze humanitarnu pomoć, ipak novog hladnog rata neće biti. Na kraju, ipak je bolje da suverena prava malih država do bogastava koja se kriju u utrobama njihovih zemalja, ravnopravno i brižljivo kontrolišu i posmatraju veliki. Jer radi se o globalnom interesu. A, možda i politička klima u Europi nije najbolja za preferencije i da ne može stavljati na istu vagu ni evropsko-američko transatlantsko partnerstvo kao ni evropsko-rusko strateško partnerstvo.
Uz svu opravdanu pažnju koja se i u Europi i u svetu posvećuje američkim predsedničkim izborima, evropska politika je još daleko od zajedničkog stava i zajedničkog interesa. Zapravo je iz situacije u situaciju rezultat kompromisa uprtog jednim okom u partnera na dugoj strani Atlantika. I slična situacija je i sa našim regionom koji je bio, jeste i biće teritorij interesa svih glavnih igrača i na Istoku i na Zapadu.
Koncept dugoročne stabilnosti bez sumnje pripada takozvanoj koncepciji evropskih standarda. Da li će biti u SAD na vlasti republikanac ili demokrata, u suštini nije ni toliko bitno. I iskustava regiona iz poslednje decenije prošlog veka slična su i sa republikancima i sa demokratama. Ali, za Europu je vrlo značajno da, zaokružujući granice svog prostora, pronađe i sopstveni model svoje globalne nezavisnosti i vlastitih nezavisnih inicijativa. Prva prilika biće već do kraja godine, kada će se na zatvorenom sastanku u Parizu ponovo sastati ministri vanjskih poslova EU i započeti raspravu o definisanju granice buduće Europske unije. Ili, gde se završava proces proširenja.
Za zemlje našeg regiona jasno je da kad-tad uđu u granice EU i da njihovo unutrašnje uređenje nije problem. Ali, problem postoji u manje i više vidljivim interesnim nadmetanjem glavnih igrača za pozicije. Da li može američki predstavnik da predstavlja stavove Europske unije, da li je prirodno vezati pojedine političke ili nacionalne koncepte na pojedine globalne ili regionalne sile? Tražiti saveznike u svetu za argumentaciju protiv svojih domaćih političkih protivnika? Stvaranje demokratskog političkog miljea, koji nije idealan, ali je realan, najbrži je put iz ćorsokaka međunarodne brige i jasnih otvorenih odnosa i sa Istokom i sa Zapadom. I nezavisnost, što je najrealnija osnova dugoročne stabilnosti.