Aktuelnom sazivu Parlamentarne skupštine BiH, koji odbrojava zadnje dane svog mandata, nije se posrećilo da prije oproštaja dobije mogućnost za povlašteno penzionisanje.
Ministarstvo pravde BiH bilo je predložilo zakon o pravima i dužnostima delegata i poslanika, koji je predviđao beneficirane penzije za parlamentarce od oko 1.500 KM. Prijedlog se već bio našao na dnevnom redu sjednice Vijeća ministara, ali ga je ministar Bariša Čolak naprasno povukao. Objasnio je da odustaje od nakane zato što bi povoljnije umirovljenje mnogo koštalo u vrijeme finansijske krize i zato što sad nije vrijeme za rastrošnost.
Čolakov potez i objašnjenje bili bi hvale vrijedni samo kad bismo ignorisali činjenicu da su njegovi saradnici u Ministarstvu i tokom pisanja spornog zakona znali koliko novca treba uzeti iz državnog budžeta za njegovu primjenu. Očito je i u ovom slučaju rađeno po scenariju "ako prođe - dobro i jeste".
Prava je šteta što je prijedlog o nagrađivanju parlamentaraca ostavljen za neku drugu priliku, kakvi god da su stvarni motivi za Čolakovu naknadnu pamet. Ko god je ove sedmice gledao televizijsku emisiju u kojoj je prikazan prilog o potpunom neznanju bh. poslanika shvata zašto bi ih trebalo i zlatom platiti samo nek odu s mjesta na kojem su sada. Ako će ih dobra penzija spriječiti da se ponovo kandiduju na izborima, treba im dati i 10.000 KM mjesečno. Neće to previše uticati na ukupni dug države od osam milijardi maraka.
Članovi najvišeg zakonodavnog tijela države, koja, navodno, želi ući u Evropsku uniju, u ovom TV prilogu pokazali su da o toj uniji znaju koliko i djeca iz vrtića o trostrukom integralu kad limes teži beskonačnom. Novinarska pitanja, što je još tužnije, obuhvatala su tek osnovne stvari o zajednici evropskih država. Svejedno, odgovori su mahom bili pogrešni. Tako su zastupnici tvrdili da je susjedna Hrvatska već članica Evropske unije, da BiH još nije potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, da je visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Ketrin Ešton zapravo nasljednica bivšeg komesara za proširenje Oli Rena...
Kad se nisu uspijevali "sjetiti" ni pogrešnih odgovora, anketirani parlamentarci mucali su, kritikovali drskost novinara i pokazivali kreativnost poput one kad, umjesto da odgovore na jasno postavljeno pitanje kad je uveden euro, u kameru cvile nad preteškom sudbinom zemalja u kojima je zajednička evropska valuta dovela do astronomskih poskupljenja.
Izuzeci koji su u ovom propitivanju potvrdili pravilo da poslaničku platu primaju diletanti zaslužili su da ih se jedino spomene. Martin Raguž, Branko Dokić i Slavko Matić znali su ono što se podrazumijeva da znaju: gdje je sjedište Evropskog parlamenta, šta je himna EU, Lisabonski sporazum ili kad je i ko u ime BiH potpisao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU.
Od narodnih zastupnika ne bi trebalo očekivati da znaju napamet, recimo, kolika je udaljenost Zemlje od Sunca ili u koliko je rečenica sročen Dejtonski mirovni sporazum. Ne očekuje se ni da aktivno govore koji strani jezik, ali je valjda prirodno da imaju minimalno predznanje o famoznim evropskim integracijama koje su im, bar na papiru, prioritet u radu. Prirodno je i da, kad već ne vladaju nekom materijom, pokažu minimum dobre volje da ponešto nauče. Nema nijedne zvanične izjave u kojoj odbijanje ili prihvatanje nekog zakona domaći političari ne pravdaju zaklinjanjem u evropske standarde, a vidjeli smo kako "vladaju" ovim gradivom.
Da nevolja bude teža, kod većine je funkcionera u bh. parlamentu količina znanja obrnuto proporcionalna količini njihove destruktivnosti i loših namjera. Kombinacija u kojoj izabrani funkcioneri premalo znaju, a previše galame i prijete, isplativa je samo njima. Gotovo četiri godine više su nego dovoljne da iz državne kase pristojno naplate svoju neograničenu bahatost i vrlo ograničenu svijest o vlastitim obavezama.
Vrijeme je da neka potpuno nova garnitura pokaže koliko zna, može i hoće. Ova sadašnja, kojoj iz ruku izmiču bogato plaćeni penzionerski dani, razliku planiranih primanja nastojaće podmiriti ostankom na funkcijama i nakon 3. oktobra.
Sve je na biračima. Ni njima, kao ni onima koje su podržali na izborima prije četiri godine, neznanje više ne može biti izgovor. Neznanje nije ni grijeh pod uslovom da se želi učiti i napredovati u životu. Nema više opravdanja da birači prošli put nisu znali kome daju mandat da im kroji sudbinu. Sad znaju, jer su imali previše vremena da izvažu jesu ili im životi promijenjeni nabolje zbog toga što je neki poslanik ili delegat uvijek bučan za govornicom, što na tom istom mjestu vrlo simpatično priča stare viceve... Znaju glasači šta im je izbor. Pitanje je samo hoće li i njih pri odlučivanju na biračkim mjestima voditi destrukcija i zle namjere ili će pokazati da su nešto konačno naučili. Na svojim greškama.