Trećeg postizbornog dana u Opštinsku izbornu komisiju u Srebrenici ušla je policija. Specijalna ili lokalna, ne menja stvar; vest kaže da čuva izborni materijal. Kao da izborni materijal može da utekne.
Trećeg postizbornog dana u Srebrenici, koja ima tek nekoliko hiljada upisanih birača, od kojih je dobar deo nimalo slučajno u dijaspori, glasovi se još broje i prebrojavaju i nema naznaka da će taj posao biti uskoro gotov. Iako zakonski rokovi ističu, a pobeda je odavno proglašena i gromko proslavljena. (Poslednja vest s lica mesta kaže da je OIK prekinuo privremeno rad. Izgleda da vreće ipak "šetaju", ne same, dabome!)
Više od dve decenije od okončanja rata, koji je taj gradić divnog imena zavio u crno, jeste hoće li ga voditi Srbin ili Bošnjak. U brojnim medijskim izveštajima koji zapljuskuju i region, ne samo Srebrenicu, Srpsku i BiH, nema ni reči o tome da li novi načelnik na to mesto dolazi snagom glasova koji bi, po logici parlamentarizma i demokratije, trebalo da osnaže ponuđeni politički i još više ekonomski program oporavka. Umesto toga, pljušte uvrede i pretnje zasnovane na sudbinskom nacionalnom određenju, toliko zlokobne da ih niko ne sme zanemariti, ni sada dok se glasovi iznova broje, ni posle objave zvaničnih rezultata.
Logično bi bilo da je svima, a najviše onima koji žive u Srebrenici, ali i onima blizu i daleko od nje, najvažnije poštovanje izborne volje Srebreničana/Srebreničanki, koji su se opredeljivali između Grujičić Mladena i Duraković Ćamila (po azbuci poređanih ovako, a po abecedi obrnutim redom). Bez unapred skovanih sumnji da će bilo koji od njih bolje ili gore voditi Srebrenicu. I uništiti sećanja koja su, nažalost, daleko od prošlosti. Ljudske obaveze, prava i slobode nalažu svima da misle bez zla i tako se ponašaju. Ali, nije tako, pa je logično pitanje zašto golo političko nadgornjavanje u jednoj maloj lokalnoj zajedici tako daleko ječi?
A ječi, nema spora.
Dabome da je pitanje gotovo retoričko; svako ko iole nešto zna o Bosni i Hercegovini, posle krvavih internih ratova devedesetih podeljenoj na dva entiteta, dikstrikt i između tri naroda, zna da je Srebrenica nužna mera svega, a najviše odmeravanja političkih snaga vođa dva entiteta. (Uz Mostar, ali tamo sada nije bilo izborne bitke, pa je jek slabiji, mada je Stolac stoički branio "čast" podela.)
Više od dve decenije po okončanju ratnih sukoba u toj politčkoj areni žrtve su i dalje jedini siguran ulog, čak i kada se o njima ne govori javno.
Uz rizik da sve ovde napisano bude ocenjeno kao politikantsko, izdajničko ili u najboljem slučaju površno, jedan je zaključak neminovan - Srebrenica jeste mera jer je, tako mala, doživela sve što niko nikom trezven poželeo ne bi. I godinama, pa i decenijama kasnije, zbog tog zla prinuđena je da ga opet proživljava, kao što žrtva silovanja tokom isleđivanja iznova proživljava zločin.
Srebrenica, sama i s okolinom, bošnjačka (muslimanska?) i srpska (pravoslavna?), silovana je u ratu, a siluju je i danas. I isleđuju i iznova čereče, jer je samo umrtvljena Srebrenica zgodan polog svima u političkoj areni. Svima sem onima koji u njoj žive i žive za nju, mada pomenuti birački spisak pokazuje da je tamo sve manje ljudi, a sve je više onih koji odlučuju glasom izdaleka, po meri sopstvenog iskustva i straha ili vođeni političko-nacinalnom palicom kojom se diriguje iz cent(a)ra moći. Delom odbegli, delom svesni da je Srebrenica nemilom postala mnogo više od bosanske kasabe, palanke, varoši, kako ko voli, simbil ubijanja života.
Moguće je na ovom zemaljskom šaru naći više tačaka zla za poređenje, stratišta je mnogo, primerice Babji jar u Ukrajini, gde su na početku Drugog svetkog rata ljudi masovno stradali samo zbog toga što su druge vere. Ubijale su ih komšije, osnažene Hitlerovim zovom. U Srbiji je Kragujevac sinonim zločina, gde su u isto to vreme hiljade ljudi, među kojima je mnogo dece, pogubljene po krvavom računu fašista sto za jednog mrtvog Nemca, 50 za ranjenog. I njima su pomagali srpski kvinsilzi, mada mnogi danas tvrde da nedićevci nisu znali za stratište. I decenijama traje tihi ideološki rat u kome, istina, žrtve niko ne negira, ali ih još broje i nedovoljno poštuju.
Srebreničke žrtve, za razliku od ukrajinskih i kragujevačkh, nisu pale usled i usred okupacije soldateske nekog novog Hitlera; stradale su u lokalnom obračunu, makar u okolini bilo stranaca u uniformama i domaćih visokih činova. Stradali su i mrtvi su bez obzira na to ko je komandovao ubilačkim vodovima, ko povlačio okidač i ko bacao u jame. S jedne ili s druge strane, u ime krsta ili u ime polumeseca. I previše ih je, ne samo zbog mrtvih, već i nerođenih; malena Srebrenica je sa svakim mrtvim čovekom lišena još jednog živog, deteta koje se nije rodilo. S jedne ili druge strane. Žrtava je toliko mnogo da njihovi potomci ne bi smeli ni da pomisle na to da na njihovim kostima i nerođenoj deci dobijaju glasove i utvrđuju granice svoje političke ne/moći.
U današnjem svetu koji se sve više deli na one koji beže iz svog pakla i na one koji neće, ne mogu ili ne žele da ih razumeju i prime, ova balkanska političko/nacionalno/verska/ideloška trvenja su sitnica. Kap u moru ljudske nemoći i bede, prilog grubim političkim igrama. Ali, nisu sitnica za Srebrenicu, Srpsku, BiH i region, što bi prvi morali znati oni koji rukovode političkom arenom, bilo iz Sarajeva, bilo iz Banjaluke. Oni bi bolje od svih morali da znaju koliko je važno ne iritirati pobedom ili pobjedom, jer se ta reč sa j ili bez njega pretvara u bojni poklič koji razlikuje srpsko od bošnjačkog političkog bića.
I tu niko od političkih lidera nije nevin, naprotiv. Baš zbog njih se nekoliko hiljada glasova prebrojava danima, a policija čuva izborni materijal umesto da čuva ljude. Srebrenica jeste mera, ali ne njihove moći da je iznova osvajaju, siluju, dobijaju ili gube, nego mera njihove snage da skinu ogroman teret s malog grada. Da nikad više ne bude nož i žica, ma čija, već samo - Srebrenica. Po meri onih koji bi tamo da žive, uprkos svemu. Da žive u Srpskoj, uprkos svemu. Da žive u BiH, uprkos svemu. Na Balkanu, uprkos svemu.