Kolumne

Ni tamo ni vamo

Drago Pilsel

Šezdeset peta obljetnica tzv. bleiburške tragedije, bila je možda najgora do sada.

Ivan Jarnjak (HDZ), predstavnik Sabora, koji je pokrovitelj događaja, nije imao pametnijeg posla nego da šamara predsjednika Josipovića i njegova prethodnika Mesića zbog toga što ne dolaze na Bleiburško polje. Kamere HTV-a su pokazivale čudna lica. Izbjegavajući ustaške kape i slične rekvizite koje su pametni Hrvati ipak prošvercovali pred očima austrijske policije. Situacija je, kao što već biva, došla do najvećeg apsurda tijekom propovijedi. Predvoditelj misnoga slavlja, sisački biskup msgr. Vlado Košić desetak puta spomenuo je da je Bleiburg najveća tragedija koja je zadesila Hrvate.

Biskup Košić me je ubio u pojam i tako što sam ja sam mislio da sam bio živ proteklih dvadesetak godina, od kada se hodočasti na Bleiburg i od kada HTV to hodočašće prenosi, a on me totalno zbunio jer je rekao da se, što je najgore, nije smjelo znati niti spominjati tu tragediju "do dana današnjeg". Kao da je komunizam nestao prošlog petka, on je izjavio i ovo: "Hvala Bogu da je taj sustav koji je to učinio propao, jer je morao nestati s pozornice ljudske povijesti budući da je bio utemeljen na zločinu."

Meni je to sve oko Bleiburga vrlo problematično i htio bih da se na Bleiburgu postavi vrlo važno pitanje Pavelićeve odgovornosti za tu tragediju i hrvatskog naroda. Uostalom, on je zaista, zajedno sa svojim suradnicima, a i nekim duhovnim pastirima, kukavički pobjegao s mnogo novca, ostavivši svoj narod na cjedilu, na milost i nemilost ratnih pobjednika.

I svećenici i političari koji su nastupali na komemoracijama i bleiburškim misama pokušavaju progurati sliku koja bi trebalo da prikaže kako su tamo (i na tzv. križnim putevima) pobijena samo čista nevinašca. Najgore zločince i najveću sramotu našega naroda, ustaše, nazivaju hrvatskim vojnicima. Bilo bi vrijeme da stave ruku na srce te da sebi i onim jadnim i obmanutim ljudima konačno kažu istinu. Da se prisjete kako se dio naroda proglasio arijevskom rasom, dok je ostale proglasio nižom rasom. Kako su doneseni rasni zakoni, kako su ljudi označavani razlomcima, ovisno o postotku arijevske/nearijevske krvi. I kako je svim "nearijevcima" namijenjena smrt. Zašto se ne sjete da su četiri godine hrvatski fašisti/nacisti klali i ubijali nevine ljude u raznim logorima, na prijekim sudovima, zatvorskim mučilištima. Da su na frontovima ubijali one koji su im se suprotstavili, a sve kako bi u pozadini mogli još više klati i ubijati (nevine ljude).

Biskup Košić je rekao, manje-više, da sam nedostojan i da se naginjem prema zločincima. Kazao je to ovako: Da je na Bleiburgu onaj koji je na strani ubijenih a ne na strani ubojica. A, onda i da bi bio nedostojan svaki onaj tko bi tu istinu nijekao (naime, da je bleiburška tragedija najveće zlo koje je zadesilo Hrvate u njihovoj povijesti), umanjivao ili ne bi izrazio svoju sućut zbog tolikog stradanja i tolike patnje, ne samo nepravedno mučenih i pobijenih ljudi nego i zbog desetljećima spečavanog izražavanja ljudskog i kršćanskog žalovanja za svojim najmilijima tako da njihovi najbliži nisu mogli posjetiti ni grob niti im se pomoliti nad mrtvim zemnim ostacima. A ja sam, dakle, nedostojan i ljudskog roda i hrvatskog imena, jer ne mislim kao on.

Ja ne mislim da je meni mjesto s onima koji će na Bleiburškome polju komemorirati Nezavisnu Državu Hrvatsku, koji će se u svojim govorima i propovijedima baviti revizijom rezultata Drugoga svjetskog rata, pa će, poput biskupa Košića, žrtve množiti puta deset ili će, obiteljski, kako smo i ove subote vidjeli, dolaziti, što bi rekao Miljenko Jergović, u friško skrojenim ustaškim uniformama ili kapama. Vjerujem, ipak, da će se nekom našom pameću pripomoći da pojmovi Bleiburg i Križni put, koji su sada mitologizirana simbolika, prerastu u smirenu i trijeznu povijest. Jer ovo što imamo je iskrivljena povijest koja svojim kliještima drobi identitet.

O tome je nadahnuto više puta u hrvatskim medijima, a čini mi se da je tako bilo i u BiH, govorio dr fra Petar Jeleč, bosanski fratar, profesor povijesti na Franjevačkom teološkom fakultetu u Sarajevu, kojem je, kao i meni, svake godine mučno gledati događanja i sukobe na relaciji onih koji idu u Jasenovac i onih koji hodočaste na Bleiburg. Ne zbog samog odlaska na ta mjesta stradanja nego zbog manipulacija tim tragedijama. Naime, Jasenovac i Bleiburg su dva velika zločina koja su u crno zavila tisuće obitelji nakon Drugoga svjetskog rata, a mnogi ljudi i dan-danas nose traume zbog tih događanja u kojima su izgubili svoje najbliže. Drugi svjetski rat nije završio u glavama mnogih ljudi, i to upravo i zbog toga što se i jedna i druga tragedija i danas zloupotrebljavaju. Mi se nalazimo, kako tvrdi Jeleč, u "vražjem krugu" u kojem se neprestano vrtimo.

Komunistička i nacionalističko-crkvena ideologija su, svaka na svoj način, spriječile da se u našem narodu dogodi jedan zdrav proces suočavanja s vlastitom krivnjom i odgovornošću te su manipulacijama dovele do toga da dobar dio hrvatskog naroda gleda u NDH nešto pozitivno. Trebalo bi odmah prestati s tim, upravo zbog mlađih generacija. Neshvatljiva je, Jeleču i meni, a vjerujem i mnogim drugima, i nezainteresiranost hrvatske države za ozbiljno istraživanje bleiburške tragedije.

Te žrtve treba komemorirati, no objektivni bi čovjek volio kada bi ti isti biskupi i svećenici održali barem jednu sličnu komemoraciju u Jasenovcu. Naime, unutar Crkve, kako konstatira fra Petar, se žrtve na Bleiburgu smatra "našima", a one u Jasenovcu "tuđima", iako se to ne bi smjelo činiti, jer su i jedni i drugi bili žrtve mržnje i ubijanja.

Znam da me mnogi smatraju i nedovoljnim Hrvatom i lošim kršćaninom. To me uopće ne zabrinjava. Nisam, ipak, posebno hrabar, samo imam, kao i kolega Jeleč, veliku želju da prestanemo lagati jedni drugima te da se susretnemo i s tamnim stranama vlastite prošlosti, a ne da ih stalno guramo pod tepih, kao što je ove subote na Bleiburgu učinio sisački biskup Vlado Košić.

Najčitanije