Hiljade tona papira, beskrajni sati živog i dokumentarnog programa, silne stranice na portalima širom sveta pomno beleže dramu ogromne reke ljudi koji beže sa ratom zahvaćenih područja Bliskog istoka i Afrike ka bezbednijim mestima za život.
Desetine hiljada njih prošle su minulih godina i meseci posebno kroz Srbiju, hrleći put zapadnih zemlja i severa Evrope, tamo gde imaju nekog svog i nade da će dostojanstveno živeti.
O tome kako i sa koliko saosećanja Srbija, zvanična i nezvanična, prati izbeglice ne treba mnogo trošiti reči; ispisano je i rečeno mnogo toga, a najlakše staje u divnu reč "hvala", koju na izlasku iz zemlje javno kažu ovi sada ničiji ljudi. Pohvale za odgovoran i human odnos stižu sa svih strana, uporedo sa vestima o hapšenjima onih koji zloupotrebljavaju izbeglički jad.
Dobro je to, drugačije ne bi ni smelo da bude. Ni smelo, ni moglo, jer u Srbiji i danas živi stotine hiljada izbeglih, "interno raseljenih" i njihovih potomaka, izbeglih pred ratovima s kraja prošlog i početka ovog veka, milenijuma, devedesetih i dvehiljaditih godina. Krvavih za čitavu bivšu SFRJ.
Na sreću, mnogi od izbeglih su se snašli, skućili ovde ili otišli dalje u potrazi za boljim životom. Kao i mnogi starosedeoci Srbije. Mnogi su uspeli da teški žig izbeglištva ostave za sobom, mada ih verovatno i dalje muči žeđ za zavičajem i starim životom.
Mnogi, na našu sramotu i žalost, to nisu uspeli, hiljade ljudi i dvadeset godina kasnije živi u sve ređim izbegličkim kampovima, a desetine hiljada su podstanari, često bez stalnog posla, bez dokumenata i prihoda, lišeni svega što su imali. Aparditi u zemlji čiji je prvi jezik njihov maternji, prva vera njihova i gde imaju nekog svog.
I za njih i za nas koji smo devedesetih i početkom dvehiljaditih gledali kolone izgnanika, nove kolone nevoljnika živa su opomena i svedočanstvo šta se dešava ljudima kada se, kako kaže Đorđe Balašević, "carevi igraju rata".
Čemu ovaj lament, pitaće se neko, možda sa malo negodovanja, možda sa malo stida, možda sa malo ponosa što su, ipak, mnogi u teškom izvlačenju sudbinskih karata preživeli, štaviše žive.
Evo zašto. "Listajući" razne portale, zapao mi je prilog "10 razloga zašto migranti nisu kao srpske izbeglice", objavljen na portalu www.novistandard.rs, zapravo blog Andreja Fajgelja koji doslovce piše: "'Isti kao naše izbeglice'. Pod tim izgovorom u Srbiji prolazi planetarna medijska propaganda u korist talasa migracija. Ali, kao i čitava propaganda, i ta tvrdnja je manipulacija." I zaključuje: "Propaganda međunarodnih medija diktira sažaljenje za muslimanske migracije - ni reč protiv ne sme da se čuje. Sa druge strane, cenzuriše sažaljenje za pravoslavne izbeglice sa Kosova, iz Krajine, iz Donbasa - ni reč o njima ne sme da se čuje. Jedna stvar ipak povezuje pravoslavne izbeglice i muslimanske migrante: uloga NATO u pokretanju ratnih dejstava u Krajini, na Kosovu, u Donbasu i Siriji."
Skratiću tih deset teza: srpske izbeglice nisu imale propagandu iza sebe; nisu ostavljale porodice iza sebe; nisu bile dezerteri; bežale su u prvu zemlju; išle su same, migrante prevozi mafija; išle su u bezbednost; spasavale su goli život; nisu bile agresivne; nisu se lažno predstavljale i srpske izbeglice su došle kod svojih.
Sledstveno, ove "muslimanske" rade sve suprotno: imaju propagandu; ostavljaju porodice u paklu iza sebe; dezertiraju; bežale daleko; u organizovanom su kriminalnom miljeu; namerno idu u opasnost; traže bolji život; agresivne su; lažno se predstavljale i ne idu kod svojih.
Iz svega napisanog u blogu za polemiku odista nije samo zaključak o NATO, jer je uloga Severoatlantske alijanse, a time i zemalja koje je čine, u svim ratovima najblaže rečeno diskutabilna, a preciznije sramna. Sve ostalo iz napisanija promovisanog na vrlo posećenom sajtu ni najmanje se ne razlikuje od onoga što se danas sve češće u političkim, medijskim i intelektualnim krugovima u Srbiji pomodno naziva - fašizmom EU.
Oštro razlikovanje i podelu na "nas dobre" (time izgleda naivne i glupe ) i "njih zle" (što će reći pametne), otvorila je Mađarska svojom ogradom na granici sa Srbijom, a dosolila Evropska unija, koja očito nije u stanju da se pridržava sopstvenih standarda. No, o tome čitaoci "Nezavisnih" sigurno već sve znaju.
Život, međutim, nije crno-beli, sastavljen je od svih nijansi između, a najviše je sivog u različitim prelivima. Nisu ni oni tamo svi zli, ni mi ovde svi dobri. Nisu ni sve izbeglice iste, i među našima je bilo muljatora različitih fela, posebno onih koji su došli mnogo pre vojnih slomova (dezerteri?), a poprilično su zaslužni za to što je reka onih koji su zaista prognani nailazila na manje srdačnu dobrodošlicu i manjak saosećanja.
Tako je i sa sadašnjim izbeglicama za koje se odomaćila manje precizna reč migranti. Izvesno da među njima ima, što bi se reklo, sumnjivih lica, a zar je to čudno u tolikoj gomili sveta. Verovatano ima i samaca, neki su ostali bez ikog svog u domovini, neki krče put za porodice, ali najviše je upravo čitavih porodica. Dece različitih uzrasta, žena od mladih devojaka, do zrelog doba, muškaraca svih doba. Istina, većina žena je pokrivena, ali nisu sve. Mnogi klanjaju, a neki se krste. Izbiju ponekad varnice, pa i tuča, bilo je i nasilnih smrti. Ali, najviše ih je stradalo od tegoba puta.
Dakle, muslimani. Verovatno većina jeste, ali među izbeglicama ima i ateista i hrišćana. Baš kao što je i devedesetih i dvehiljaditih ovde bilo mnogo i jednih i drugih i ponajviše trećih. Hidžra? Šta bi trebalo ovi ljudi da rade da dokažu suprotno, da se svi pokrste? Skida li to žig i sumnju sa njih?
Traže bolji život? Pa, što bi inače prelazili mora, pruge, gore? Da odu u nebezbednost?
Dezerteri! Pa šta, zar treba da plaćaju glavom ono što je, da se ne sporimo, nastalo kao posledica činjenja i nečinjenja velikih sila i njihove Alijanse. I neodgovornih vladara i prvosveštenika izbegličkih zemalja. Zar je uistinu greh biti dezerter? Ne osećati potrebu za ubijanjem, makar i odbrambenim. Pa, Srbija je relativno skoro donela poseban zakon za amnestiju svih mladih ljudi koji nisu želeli da pucaju.
I da ne zaboravimo; sramno je vraćala na ratišta u Hrvatsku i BiH one koji su ovde tražili utočište ne želeći da pucaju.
Na kraju, pitaće se mnogi s puno prava, čemu ovoliko pisanije zbog jednog spornog bloga koji mnogi nisu pročitali, a možda će poželeti posle ovog teksta. Pa, zato što u moru zaista dobrih poruka koje Srbija, zvanična i nezvanična, šalje svetu i izbeglicama pre svega, krije se i prilično loših. A loše poruke i namere su kao voda, nađu put da izbiju na površinu.
Da se ne lažemo, mnogi bi da se izbeglica ratosiljamo, efikasno kao Mađarska ili da ih za kaznu utrapimo Hrvatskoj i Bosni, a posebno Kosovu, ako ikako može. I ostalima. Ko bajagi, Hrvatska, BiH i Kosovo ne znaju šta su izbeglice, valjda je reka izbeglica ovde dotekla iz svemira i otekla na razne strane sveta. Kao da su devedesetih i dvehiljaditih iz eks-jugoslovenskog pakla bežali samo Srbi.
Valja o ovome na vreme misliti, jer, kaže Marfi, kad jednom pustiš crve iz konzerve, nikad ih ne možeš sve vratiti u nju. Jedan blog, komentar-dva, Fejsbuk, tvit, drugi blog, jedan skup protiv i eto osnova za javni obračun. Sa muslimanima, dezerterima, mafijašima...
Mislite o tome!