Ne treba prizivati vraga kad ga još nema, galamio je ministar finansija Ivan Šuker na novinare koji su mu postavljali pitanja tipa hoće li Hrvatska morati tražiti pomoć MMF-a da bi nekako preživjela sljedeću godinu.
I dok u susjednoj državi "facebookovci" organizuju proteste tražeći upravo od Šukera i Ive Sanadera da prvi pokažu kako treba stegnuti kaiš, a mediji uvode rubrike tipa "kako preživjeti krizu", vlasti u Bosni i Hercegovini su izgleda shvatile da je taj vrag već ušetao u naše dvorište.
U Republici Srpskoj je zbog toga sljedeća godina proglašena godinom štednje. Ali, iako još zvanično nije ni počela, budžetska slavina već je dobro zavrnuta i to tako jako da kroz nju već neko vrijeme ne izlaze ni dnevnice policajcima koji su bili službeno na terenu. Valjda su jurili kriminalce.
Kažu, prošli mjesec hotele i putovanja su plaćali inspektori od svojih plata, pa kad su došli na blagajnu da naplate račune, rečeno im je da nema para za dnevnice. Štednja već počela.
Sva sreća da je Rafinerija nafte počela s radom pa bi policijski šefovi mogli da s njima naprave nekakvu kompenzaciju za naftu, kad para već nema, da bar inspektori na teren mogu izaći jer bi kriminalci mogli da se osile kad čuju da se policija strateški s ulica povukla u kancelarije.
Za policijskim ministarstvom u mjerama i radnjama oko štednje ne zaostaje ni Ministarstvo trgovine i to tako odlučno da uporno odbija da otkupi kukuruz, koji je rodio k'o nikad do sada.
"Ni zrna žita od seljaka", uporan je ministar Predrag Gluhaković. Ali, ima ministar Gluhaković sreće što naši seljaci ne znaju šta je Facebook. Inače bi on već bio obrađen u fotošopu i kružio bi Internetom na klipu kukuruza ko Sanader u banani.
A društvo u atačmentu mogao bi mu praviti i ministar poljoprivredni Radivoje Bratić, na koga su svi kivni, od ratara do stočara. Jer nekako im je teško shvatiti da nema para za obećane podsticaje samo zbog vanrednih troškova za suzbijanje bruceloze. Biće da je to ipak zbog krize i mjera štednje.
Ali sve ima i drugu stranu. Eto, da se seljacima nije smrklo, nikad radnicima ne bi svanulo. To je uveliko olakšalo posao Ranki Mišić, pa se izborila da najniža plata u Republici Srpskoj bude 320 maraka, što je sve opet izazvalo pravu buru u Savezu poslodavaca, a pogotovo kod tekstilaca.
Kažu, njima su Kinezi davno odnijeli gaće na štapu, pa s ovako velikom najnižom platom mogu da zatvore i ono malo pogona što je ostalo u Republici Srpskoj, i bratski sa seljacima, sljedeće godine, da navale na ono žito. Bar će imati šta da jedu dok ne prođe kriza.
A ona je zabrinula čak i Harisa Silajdžića i to toliko da, evo, već sedam dana nije spomenuo "genocidnu tvorevinu zvanu entitet Republika Srpska" i nije pozvao na njeno ukidanje. Nevjerovatno koliko je to odmah relaksiralo političke odnose u Bosni i Hercegovini da je ekspesno postignut dogovor o deblokadi rada "Elektroprenosa". I još svašta se tu dogovorilo.
Teško je i zamisliti šta bi tek moglo da se uradi da se Silajdžić, na primjer, ne oglasi do Nove godine, ili bar do kraja januara dok ne prođu svi ti međunarodni, vjerski i entitetski praznici. Gdje bi nam bio kraj.