Nakon povratka iz misija u Iraku i Afganistanu 281 danski vojnik pokušao je izvršiti samoubistvo - jednom ili više puta.
Takođe, oružane snage Danske imaju najviše žrtava u odnosu na broj pripadnika angažovanih u takozvanoj mirovnoj misiji u Afganistanu. Od oko 700 Danaca, koliko ih je trenutno u vojnoj misiji ISAF u ovoj centralnoazijskoj državi, poginula su 33. Gotovo svakog dvadesetog mladića kući u Dansku vrate u mrtvačkom sanduku.
Ovu statistiku poslanici bh. parlamenta nisu imali na umu kad su sredinom sedmice davali svoj glas za odlazak 45 pješadinaca Oružanih snaga BiH u NATO operaciju i to upravo u sastavu danskog kontingenta. Fokusirali su se na završavanje posljednje sjednice Predstavničkog doma kako bi mogli uživati u godišnjem odmoru. Vođeni žarkom željom da malo odahnu pred zvanični početak izborne kampanje, parlamentarci svjesno ignorišu činjenicu kolikom riziku izlažu djecu iz BiH. Kažu da je ključno ispuniti međunarodne obaveze države, jer ne može se od drugih stalno tražiti sigurnost, a da se zauzvrat ništa ne daje. Ispunjavaće uslove i zahtjeve NATO-a kojem sadašnjih 150.000 vojnika nije dovoljno da uspostave mir u Afganistanu. Pomoći će stoga i Bosna i Hercegovina sa svojih 45 vojnika i ovu odluku do sada nije osporavao nijedan političar. Prije parlamenta, podržana je u Ministarstvu odbrane i u Predsjedništvu BiH, a nije bilo preglasavanja ni poziva za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa Bošnjaka/Srba/Hrvata.
Od života i interesa mladića koji će službovati u afganistanskoj pokrajini Helmand puno je važniji obraz države čije su vlasti davno prisegnule da BiH želi biti dio globalnog političko-sigurnosnog kišobrana. Za odustajanje je kasno i samo iz ovog razloga prihvatljiva su objašnjenja poslanika kako nema nikakvog razloga da se pravi drama zbog učešća mladih Bošnjaka, Srba i Hrvata u ISAF-u. U istoj mjeri neprihvatljiv je poptuni muk javnosti zbog "operacije Afganistan" i bespogovorno pristajanje na političku praksu da se kao krucijalni problem predstavljaju minorne stvari i procedure, a u zapećak guraju pitanja od kojih zaista nečiji život zavisi. Kao kulisa za potvrđivanje odluke o slanju mirovnjaka poslužila je inicijativa da se ženama u BiH zakonom zabrani pokrivanje lica (nikab). Državni poslanici nisu se štedjeli izvodeći šestosatnu predstavu u kojoj se do samog kraja sjednice nije znalo hoće li zbog jedne pokrivene žene nekome u zgradi parlamenta srce otkazati. Dramatična neizvjesnost rasla je sa svakom novom "informacijom" o tome da je Nađa Dizdarević prošvercovana u skupštinsku salu kroz supertajni ulaz, da je niko nije ni identifikovao pri ulasku, da pod velom može biti bilo ko, a ne samo žena koja je došla da vidi hoće li proći zakon koji će je možda sutra natjerati da otkrije lice. Istovremeno se prava drama odvijala i na internet forumima. Raspravama su dominirali pozivi na linč "zakrabuljenih ženturača", apeli za zaštitu prava na izbor odjeće i svačijeg shvatanja vjere do prijedloga za ukidanjem "takozvanih zajedničkih institucija u Kandahar-Sarajevu". Bilo je i lucidnih pošalica poput one da je služba obezbjeđenja bh. parlamenta Dizdarevićevu vjerovatno prepoznala "po koraku, po pjesmama i meraku...".
Udica bačena iz poslaničkih klupa, kao i nebrojeno puta do sada, prihvaćena je s oduševljenjem. Ljudi, koji ne žive od paušala, još ne prekidaju virtuelnu borbu protiv nikaba ili protiv svlačenja, a ni ne znaju da je sjednica Predstavničkog doma poodavno okončana. Na kraju predstave došlo je do neočekivanog obrata. Žene i njihovo (ne)odijevanje skinuti su s dnevnog reda, a netom sklopljeno primirje ozvaničeno je na prigodan način - političkim konsenzusom da mladi Srbi, Hrvati i Bošnjaci idu da vide stvarni Kandahar. Dobro, ne baš ovu nego susjednu pakistansku provinciju Helmand. Dok su birači vodili rasprave je li "žena nindža" stvarno svojim prisustvom ugrozila život jednog Drage Kalabića, neko je u njihovo ime odlučivao da im braća, rođaci i prijatelji dobiju priliku da, u pauzama od eksplozija, vlastitim očima vide razliku između burki, nikaba, hidžaba... A sve u okršaju sa talibanima.
Sveznalice zaluđene packama političkih lidera reći će naravno da niko nikoga ne tjera da ide u misiju u Afganistan, da idu dobrovoljci, vojnici dovoljno obučeni za sve izazove rata, prekaljeni borci svjesni rizika. Sjetiće se još pokojeg argumenta kojeg su ranije čuli od istih likova koji se kao svađaju štiteći svoje narode od terorizma, vehabija, četnika i na tome uzimaju silne novce. Neće, nažalost, niko spominjati da je za učešće u misiji ISAF bilo puno više dobrovoljaca od traženog broja. U BiH, na primjer, 90 odsto mladih bračnih parova nema vlastiti stan pa nije teško pogoditi motiv muževa da za vlastiti krov nad glavom pokušaju zaraditi u zemlji u kojoj je tokom ove godine ubijeno 408 pripadnika međunarodnih vojnih snaga.
U istoj toj državi, onoj što stremi ka NATO-u, u njenoj opštini Grahovo jedna devetomjesečna beba preživljava zahvaljujući narodnoj kuhinji i porciji kuhanog kupusa i mesnog nareska iz konzerve. Sudbina ovog djeteta nije izazvala ni polemike, a o konkretnim akcijama da ni ne sanjamo. Njegova sudbina problem je samo šefu narodne kuhinje u Grahovu jer im nedostaje novca za opstanak. Za ostatak svijeta u BiH ovo je potpuno nebitna vijest. Prioritet je samo ono od čega političke vođe pokrenu lavinu, a kad ona krene - javnost može danima raspredati je li dijete gladno zato što mu je majka pokrivena ili baš zato što prezire maramu.