Plan jednog od bošnjačkih lidera Zlatka Lagumdžije da formira neku novu "alijansu za promjene" po uzoru na onu od prije osam-devet godina, a koja je trebalo da vlada naredne četiri godine sa kosturom SDP-a na koji bi se samo nakačili SDA, SDS, PDP, HDZ devedesetka, Lijanovići i Hrvatski pravaši, u samo četiri postizborne sedmice raspao se kao balončić od sapunice.
Sva ona obećanja u izbornoj noći kada je prvi SDP-ovac slavodobitno skinuo predizbornu crvenu uniformu, zavrnuo rukave rekavši: "A sad na posao", pa otišao kući na spavanje, pokazala su se kao obični politički ćorci.
Sva ona galama o državi za čovjeka, "radu, redu i stjezi" neke buduće programske vlasti ostala je samo prazna priča nedovršenog političara koji se, eto, malo preračunao.
Sve one prijetnje upućene Miloradu Dodiku i Republici Srpskoj preko stranih medija vratile su se kao bumerang lažnom bosanskom premijeru diskreditujući ga i kod njegovih dugogodišnjih političkih sponzora.
Da Zlatko Lagumdžija, koji već danima zaljubljeno gleda u ogledalo uživljen u nedodijeljenu mu ulogu novog predsjedavajućeg Savjeta ministara, puca iz prazne i da je tip potpuno odlijepio nakon relativno dobrog izbornog rezultata SDP-a u Federaciji BiH, te da je krajnje nezreo za realnu političku priču kakva je jedino i moguća u dvoentitetskoj zajednici tri naroda, shvatili su i u SDA, pa su Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović bukvalno morali da preuzmu inicijativu na bošnjačkoj političkoj sceni, pa su krenuli u razgovore sa pobjedničkim strankama iz srpskog i hrvatskog naroda, SNSD-om i HDZ BiH.
Nakon prvog kruga sastanaka u Sarajevu i Banjaluci, koje je zavrtio Tihić, jasno je da od Lagumdžijine alijanse neće biti ništa, te da će temelj vlasti na bh. nivou činiti SNSD, SDP, SDA i HDZ sa velikim izgledom da će se toj četvorki priključiti SDS čineći tako sa SNSD-om jak srpski blok stranaka u zajedničkim institucijama.
I to je održiva i relaksirajuća postizborna kombinacija koja garantuje da se u naredne četiri godine na političkoj sceni neće dešavati nikakve revolucionarne promjene tipa ustavnih reformi, koje bi urušavale suverenitet entiteta u dejtonskim okvirima, već da će biti moguće samo kozmetičke promjene kako bi se zadovoljili standardi iz presude Evropskog suda za ljudska prava. Jedna čista i kvalitetna šminka za oči iz Brisela, koje će biti vjerovatno malo više uperene u BiH nakon što nam ukinu vize sredinom decembra, a što se uklapa u njihove dugoročne strategije o projektovanom putu prema Evropskoj uniji.
Lagumdžijina alijansa ne bi imala nikakve šanse na duži period jer bi bila skrpljena od izbornih gubitnika u srpskom i hrvatskom glasačkom tijelu, brojčano bi bila nategnuta na oko 23 poslanika, a nakon što SDP nije prebacio izborni prag na entitetskom nivou za parlament BiH i time ostao bez devetog poslanika upitna je bila i entitetska većina u toj instituciji, što je bio i povod za još jednu u nizu optužbi na račun SNSD-a, tvrdeći da su izbori u Republici Srpskoj lažirani.
Čak su i međunarodni predstavnici koji vole da promiješaju karte za diplomatskim stolom brzo shvatili raspored snaga nakon što je CIK objavio preliminarne rezultate. Jer brojke su nepobitne.
Baš kao i u slučaju pobjede Nebojše Radmanovića za srpskog člana Predsjedništva nad Mladenom Ivanićem, koji, evo, već četiri sedmice nikako da dođe sebi, pa ne prestaje da se blamira u javnosti tvrdnjama kako se u ovom slučaju radi o potpuno nelegitimnom izboru hvatajući se iste priče kao i Zlatko Lagumdžija, kao da im je jedna ruka pisala političku platformu.
Ovakav Ivanićev stav uveliko potpiruje nezadovoljstvo što bližih što daljih aktivista stranke, te prijeti da bukne u pravi unutarstranački rat čiji krajnji rezultat može biti dalje osipanje progresivnih demokrata u neke druge partije koje su bliže ili u vlasti. Kombinacije u kojima njih nema ni na kakvoj budućoj vladajućoj mapi taj će proces dodatno ubrzati u narednom periodu jer slijede četiri duge i "gladne" godine.
S druge strane, SDS i njegov lider Mladen Bosić pokazao je puno više taktičnosti u pregovaranju sa Lagumdžijom i jasno im stavio do znanja da kao nacionalno srpska stranka nisu nimalo oduševljeni sa SDP-ovom multipraktik politikom koja u svojoj matrici ima prosti zbir, odnosno neupitno pravo da Bosnom i Hercegovinom vlada najbrojniji bošnjački narod, a što Ivanić nikako neće ili ne želi da razumije. Zbog toga je SDS-u prirodnije savezništvo na bh. nivou sa SNSD-om uz neugašenu nadu da će se jednog dana ono proširiti i na republičke institucije bez obzira što je koalicija SNSD-a, DNS-a i SDP-a već gotova stvar.
Stoga ne treba da čude tvrdnje SDP-ovih megafona sa Federalne televizije, koji se ubiše ovih dana dokazujući kako će SDS ostati jedna genocidna i zločinačka stranka ako ode u blok sa SNSD-om, dok bi joj biva savezništvo sa SDP-om sapralo dio ratne prošlosti i dalo međunarodno prihvatljiv legitimitet.
I nije SDA od SDP-a preuzela samo inicijativu u formiranju vlasti, već i u regionalnim odnosima, što se vidi iz postupka Bakira Izetbegovića koji se gostujući na beogradskoj Devedeset dvojci izvinio za "sve nevine žrtve" koje su pobili pripadnici Armije RBiH, što jeste značajan iskorak od dosadašnje isključive sarajevske politike i pokušaj priključenja pomirljivim tonovima kojima već mjesecima komuniciraju predsjednici Srbije i Hrvatske Boris Tadić i Ivo Josipović.
Izetbegović je time i državnički očitao bitnu lekciju novom koalicionom partneru Zlatku Lagumdžiji da se okrene oko sebe, prihvati realnost i izbaci iz svoje narcisoidne glave ideje o državi kojom iz Sarajeva vlada neki novi crveni veliki vođa, u kojoj su svi narodi jednaki, samo što su oni najbrojniji malo više jednaki od ona druga dva naroda.