Hvala Bogu, iza nas je najduža i najdramatičnija noć u 2011. godini! Kada bi neko samo mogao da presabere i premjeri sve emocije, smijehove, strahove, misli, nagađanja, priče, mini pretpostavke, maksi ushićenja i, konačno, s n o v e koji su se noćas emitovali nebom, sasvim sigurno da bi količina energije bila ravna kakvoj kometi, koja se svake godine, prvog septembarskog ponedjeljka, pojavi u svemiru.
Nema te fudbalske utakmice, nema tog Noleta i Vimbldona ili prekookeanskog putovanja, nema te Merkelovice, Obame ili Putina, ma nema tog događaja koji može da se uporedi s atmosferom i uzbuđenjem noći uoči prvog školskog dana!
Svanulo.
Krenuli prvačići.
Armija budućnosti.
U Republici Srpskoj u prve razrede osnovnih škola je upisano deset i po hiljada učenika.
U Federaciji, plus distrikt Brčko, trideset hiljada.
U Republici Srpskoj i ove godine podijeljeno je 21.200 besplatnih udžbenika za prve i druge razrede.
U Federaciji ni ove godine nema besplatnih udžbenika.
Toliko o statistikama. Jasno je sve.
No, ruku na srce, i mi ćemo se danas, bar na sekund, gledajući dnevnik ili s prozora, sjetiti svog prvog školskog dana, sigurna sam i garderobe koju smo (koju su nam) to jutro obukli, doručka, mirisa ulice djetinjstva iz koje smo prvi put odgegali u misiju zvaničnog i zvučnog razloga, topline ruke onog/one koji nas je svečano otpratio u prvu veliku misiju života i potom susreta sa stotinama istih ozbiljnih lica - vlastitih ogledala.
Zavidim psiholozima - oni možda jedini znaju koliko je za dalju sudbinu i normalan razvoj (svake) ličnosti važan ovaj veliki septembarski dan. (Psihijatri poslije popravljaju kvarove.)
Graja, žamor, graja, žamor... i onda - simfonija tišine. Kad se zatvore i posljednja vrata posljednje učionice, počinje život.
Rekao bi čovjek, uvijek isto i ispočetka, ali nije. Uvijek je drugačije.
Bar za sve siromašnije roditelje.
Novo doba donijelo je i nove običaje. Klinci odavno ne nose kecelje, pa učiteljica može odmah da vidi, a time i odredi s kakvom statusnom grupom raspolaže sljedeće četiri godine. Inače, od svega, samo su udžbenici isti, pa mala bratija u ruksacima ili torbama od polivinila, platna, skaja do najfinije brušene kože, skriva čitavo bogatstvo socijalnih različitosti. Od pernice, šiljala i olovke, do ajpoda, ajpeda, ajfona, pa do aj, aj, najskupljih mobitela. ("Ima velike sirotinje među našom decom, kojoj, sem para, roditelji ništa nisu mogli dati", Duško Radović)
U nekim školama, a pogotovo onim u centru (velikog) grada (jer naši bogataši još ne žive na periferiji, kao što to čine njihove svjetske kolege) prvačiće manje-više dovode tate i mame, ali sve su primjetnije bebisiterke, brižne i dobro plaćene surogat majke, koje sve to čine dok mame sređuju nokte, tatine novčanike ili glancaju nove stepenice u karijeri. Kažu da ima i unajmljenih vozača koji djecu tako dobro razumiju, da im očevi (kad malo popiju) iskreno zavide. Ali ih ipak angažuju.
Ima i učiteljica koje u prvoj prozivci, s prve, sumiraju koliko je u razredu doktorske i direktorske djece, pa unuka ministara+savjetnika, kćerki ili sinova opštinskih načelnika, republičkih inspektora, vlasnika privatnih fakulteta, zlatara, benzinskih pumpi, jedinaca ili jedinica vlasnika velikih kompanija, pa s druge, koliko je soba u kućama, koliko bazena na vikendicama, štambilja u pasošima... Lijepo je imati tako divnu djecu u svom razredu. Nikad se ne zna... A zatreba. Mada ima i sve više bogatih mesara, pekara, frizera, cvjećara.., pa sve zajedno ima te djece nad djecom umornih i ražalovanih soldata, otpuštenih radnika, siromašnih profesora, malih službenika, poštara, električara, molera, poniženih intelektualaca... Djeca su nada najjača.
Sa druge strane školskih dvorišta vrebaju pedofili. Njih nema samo na Internetu i upozoravajućim TV spotovima koje finansira međunarodna zajednica. I oni, kao i narko-dileri, odavno žive među nama.
Naše društvo se ne bavi ovim fenomenima. Previše smo zagledani u evropsku budućnost regiona.
Ako sam dobro čula, najjeftiniji komplet knjiga košta šest manje od stotinu maraka. Plus sveske, školski pribor, plus garderoba - bar patike i nova košulja. Još i kifla. Od Kineza do "seknd henda", brat bratu, okruglo 300 maraka.
Pa hljeb i mlijeko, sokići i voće, puno tako potrebnih vitamina.
Kako li je stvarnim mamama i tatama?
Ne baš tako davno moj prvi glavni i odgovorni urednik pisao je na sličnu temu, tekst nezaboravnog naslova - "Njedra puna kivija". Kao dobar učenik dobrog učitelja, ja evo sličan tekst, ali istog naslova, dvadesetak godina poslije, gotovo ponavljam.
I da ne zaboravim, Ministar(stvo) prosvjete i kulture Republike Srpske poništio/lo je rješenja o izmjeni statusa jedanaest centralnih škola u područna odjeljenja, tako da ove škole nastavljaju s radom kao centralne. Pretpostavljam da ova rečenica iskače iz konteksta i manje-više je nejasna, pa da pojednostavim - roditelji iz Srpskih toplica, Piskavice, Sitnice - Ribnika, Prnjavora, Naseobine Lišnja - Prnjavora, Teslića, Boljanića - Doboja, Vitkovaca - Teslića, Petrova, Gornje Slatine - Šamca i Drinjače - Zvornika su masovnom pobunom skrenuli pažnju javnosti na problem svojih mališana i njihovih škola. Ministar ih je sve obišao i strpljivo saslušao. (Zanimljivo da ni na jednom televizijskom snimku s ovih "događanja roditelja" nije bilo kadrova na kojima su prisutna i djeca, što je za svaku pohvalu spontanim organizatorima - nije dakle bilo instrumentalizovanja maloljetnika i manipulacija emocijama).
Rješenja su ponovo pretresena, što zbog zakona, što zbog kivija... I, nastava je počela!
("Mnogo, to je svakog dana po malo", Duško Radović)
Srećan nam 5. septembar!