Da, ali bez Lajze Mineli. Ovaj put glavna uloga je rezervisana za Velikog Voju. A i za koga bi drugog nakon onoga što nam je priuštio za vreme svog poslednjeg boravka u ovom gradu. Briljirao je i "u obaveznom i slobodnom sastavu". I šta vas onda čudi što nas onim ubitačnonadmoćnim pogledom Rudolfa Valentina iz "Šeikovog sina", istovremeno punog i ljubavi i mržnje, drug Voja gleda sa svih televizija i naslovnih stranica novina. Dobro, nije to samo zbog njegovog nastupa.
Svi znamo da se on odavno postarao da `srpskog Gebelsa` pošalje u `javni servis`, da dobrim tajkunima proda sve televizije sa nacionalnim frekvencijama i da svoje poslušnike rasporedi po redakcijama najvažnijih novina i nedeljnika, pa ne treba da nas čudi što se oni utrkuju ko će mu ponuditi veći prostor na svojim stranicama ili ekranima. Može mu se, pa bira koga će obasjati svojom milošću.
Ovom prilikom se odlučio za `zvanični bilten DSS-a i njegove vlade`. Pošto je svojevremeno, da bi `dobrim tajkunima` obezbedio pravo preče kupovine ovih novina, morao i nesrećnog Divca da lupi po njegovim `gramzivim prstima` oni su se potrudili da mu za `najveći vikend` (jer kakav može biti vikend koji se sastoji od Velikog petka, Velike subote i najveće nedelje) u čast njegove `najveće pobede` otvore svoje stranice. Doduše samo dve, ali udarne. Lično mislim da su za blagodet (materijalnu naravno) koju im je on darivao mogli da ga časte i nekim specijalnim dodatkom, ali ni ovo nije loše. Biće još prilika da mu se oduže.
Dakle, Voja je dao intervju i to kakav. `Najveći` ili bolje reći `najbolji do sada`, dostojan i `velike pobede` i `velikog vikenda`. Takav je od početka do kraja, mada je meni početak ipak nenadmašan. Njegov autor, doduše, nije Veliki Voja, već novinar koji je sa njim razgovarao, ali je stvar antologijska. Nadahnut i prosvetljen on je odmah prešao na stvar. `Srbija je u diplomatskom ratu za KiM u protekloj velikoj uskršnjoj nedelji, na njujorškom Ist riveru, izvojevala veliku pobedu??!!` napisao je on. I šta je meni preostalo nego da zanemim, da ostanem bez daha i pokušam da taj trenutak blaženstva i egzaltacije pretvorim u večnost. Da te reči koje su se neizbrisivo urezale u moj um ispišem po zidovima stana ili ih istetoviram na levoj strani grudi. Jer sve je tu. Mislim sve što je jednom dobrom Srbinu najpotrebnije i najsvetije. Srbija na prvom mestu, pa rat za KiM, pa velika uskršnja nedelja i na kraju pobeda u Njujorku. Ej, u Njujorku, na gostujućem terenu. I to ne gol u gostima, već pobeda.
A, ko je tu pobedu izvojevao? Pa, kako ko - Srbija! Na neki način ste u pravu, mada nije Srbija bila u Njujorku, već ON. I zato sada konačno znamo. Srbija to je ON i zato ON slobodno može da kaže SRBIJA TO SAM JA! A mi naivni mislili da je ON novi Sloba. Njemu je, bre, i drug TITO malo. Ali, da se vratimo na intervju. Posle ovakvog uvoda i prosvetljenja za trenutak sam bio u dilemi da li uopšte ima smisla čitati dalje. Jer šta se posle ovoga može reći i napisati? Koje reči su posle ovih najvećih i najsvetijih podobne da im stanu uz bok? Da je ovo bio neki običan vikend ili neki običan intervju povodom neke obične pobede ja bih možda dozvolio sebi da uživam u tim trenucima sreće, ali sam se zahvaljujući čarobnoj reči `veliko` trgnuo i nastavio sa čitanjem. I nisam se pokajao. Zahvaljujući `najboljem novinaru` i `najboljim pitanjima` koja je postavljao i Veliki Voja je još jednom zablistao.
Prosto se ne zna šta je lepše u tekstu koji sledi - pitanja ili odgovori. Jer šta čovek može da odgovori na pitanje tipa `Smatrate li da je snaga argumenata u vašem izlaganju prelomila neke zemlje koje su bile neodlučne da se uzdrže od podrške Ahtisarijevom planu?` Jok, to je bilo zbog sira i vojne muzike! Naravno da je bilo zbog NJEGA. Ipak, zahvaljujući i takvim pitanjima saznali smo da je ON još pre odlaska u Njujork bio ubeđen da će pobediti jer je nakon zajedničkih priprema sa Rusima i Kinezima imao i sijaset trening utakmica. I sve ih je redom dobio. Zato je logično što su naši protivnici u Njujorku bili samo nemi posmatrači. Nisu se usudili ni reč da kažu. A i šta bi pred silinom naših argumenata pred kojima su poklekle gotovo sve zemlje Saveta bezbednosti i prešle na našu stranu. Tamo je, naime, takav običaj već pedeset godina. Svi se trude da budu u timu koji pobeđuje. Zato je propao pakleni scenario izglasavanja nove rezolucije o nezavisnosti KiM. Glasanja nije bilo jer bi svi glasali za nas, pa nesrećni Amerikanci i Englezi nisu hteli da se blamiraju.
Saznali smo, takođe, i da je pored nastupa `sam protiv svih` ON imao još jedan duel `jedan na jedan` sa još nesrećnijim Ahtisarijem. I za ovo se posebno pripremio. Vežbajući verovatno sa najboljim ruskim parapsiholozima, možda i istim onim koji su svojevremeno pomagali pojedinim ruskim šahistima. A Ahtisari o tome nije imao pojma, pa ga je Veliki Voja pocepao da ne kažem kao ko šta.
Zahvaljujući pitanju `Da li ste imali direktan susret sa Ahtisarijem i da li ste pratili njegovu reakciju?` (jok ti si, pa to je najvažnije u parapsihologiji) saznali smo da ga je ON i posmatrao, da mu je postavljao pitanja i čikao ga da mu odgovori, ali da on (ovaj koji se za razliku od NJEGA piše malim slovima) jednostavno nije imao nikakve odgovore. Ko je onda smeo i da pomisli da nekog tamo predsednika Kosova pusti pred razigranog Voju koji je i Ban Ki Muna i Ahtisarija i ceo Savet bezbednosti pregazio k'o plitak potok. Sve igrajući moravac.
Sva sreća da za brijanje odavno ne upotrebljavam žilete jer bih sigurno nakon pitanja `Ima li šanse da SB UN ikada odluči da Srbiji oduzme Kosovo?` i odgovora `Ne. Nikada` u trenucima zanosa i oduševljenja mogao da sa njima učinim i nešto nesmotreno. Jer šta čovek još može da doživi nakon ovoga. Šta je smisao daljeg življenja kada spoznate ovu istinu?
Ne znam kako vi, ali ja sam se sav naježio od neke miline. Mada sam istovremeno i malo ljut. Ili tačnije rečeno mnogo sam ljut. I na te novinare i na sve nas. Kako se do sada niko od zahvalne srpčadi nije dosetio da pokrene inicijativu za izgradnju nekog Slavoluka ili Trijumfalne kapije u čast NJEGOVIH velikih pobeda.
Jel' onaj mali ćelavi, koji je uz to još imao i čir, dobio svoju Trijumfalnu kapiju i na početku Jelisejskih polja i nešto manju ispred Luvra. Naravno da jeste i šta mi sada čekamo. Neka izvine Dimitrije Tucović, ali mi boljeg mesta od Slavije nemamo. Zato svi na zadatak. Samo nemojte da to finansira Dinkić iz Investicionog plana niti da to gradi Velja jer se bojim da se u tom slučaju Velikom Voji nikada nećemo dostojno odužiti!