Nedavno je u Parizu upriličen okrugli sto posvećen političkoj situaciji na zapadnom Balkanu. Bio je to prilično velik međunarodni skup na kojem su se okupili ugledni političari, aktivisti civilnog društva, univerzitetski profesori, umjetnici i novinari, od Ljubljane do Skoplja, a takođe i predstavnici "međunarodne zajednice".
Rasprava je trajala cijeli dan i puno stvari se moglo čuti od brojnih učesnika koji su imali sasvim kratko vrijeme za svoja izlaganja. Bila je to nakon dugo vremena prilično rijetka prilika da se čuje toliko različitih glasova, povezanih pripadnošću jednom kutku svijeta koji je uglavnom prestao da privlači pažnju `svijeta` kao `krizno žarište`.
Opet je svjetskom prestonicom prostrujao onaj karakteristični žamor u kojem se miješaju glasovi Slovenaca, Makedonaca, Albanaca, Srba, Hrvata, Bošnjaka... Opet su se nakon dužeg vremena našla poznata lica onih koji su nekad prilično često na raznim međunarodnim skupovima predstavljali `drugo, demokratsko lice` svojih zemalja.
Ponajviše to važi za aktere civilnog društva, za nekadašnju malobrojnu intelektualnu opoziciju režimima zaraćenih nacionalnih vođa. To su ljudi u već poodmaklim godinama, s primjetnim tragovima umora, ako ne i razočaranosti na svom licu, na čiju energičnost i entuzijazam se prije petnaestak godina moglo puno računati. Među sobom su se ophodili kao dobro znano društvo.
Upitao sam se nismo li već na pragu da zajedno sa zagriženim nacionalistima ispratimo i prvu gardu civilnog društva bivših jugoslovenskih zemalja. Već je odavno jasno da najtvrđi nacionalisti u svojim javnim mnjenjima i političkim forumima ne mogu više imati glavnu riječ.
Njihovo vrijeme kao da je prošlo. To nipošto ne znači da su za pravedniji demokratski poredak svanuli bolji dani. Prije će biti da boljitku svog nacionalizma veći doprinos u postojećim okolnostima daju umjereni od radikalnih nacionalista. Imajući u vidu te izmijenjene okolnosti moglo bi se možda bez paradoksa reći da su danas najradikalniji umjereni nacionalisti. Upravo su oni ti koji su najviše razoružali i iscrpili naše neumorne borce u gradnji civilnog društva.
Zato što su im oduzeli glavnu snagu njihove pobune, onaj moćni vjetar koji je puhao u njihova jedra. Jer nije došlo do pretvaranja radikalnih nacionalista u umjerene zato što su postignuti značajni uspjesi u demokratsko-građanskom preobražaju društva nego zato što su zagriženi nacionalisti postigli neke od svojih najvažnijih ciljeva. Prije svega, stvorili su i odbranili svoje male nacionalne države i kvazi-države. Sukob s umjerenim nacionalistima u okvirima lokalnog državnog prostora, koji je po definiciji postao građanski, više ne može biti tako otvoren, beskompromisan, revolucionaran kao što je to mogao biti s nekadašnjim separatistima. Zato prva garda boraca za civilno društvo počinje da liči na umirovljene revolucionare.
Nisam se previše iznenadio kada sam od dva ugledna predstavnika građanske alternative na pariskom skupu čuo podgrijan referat od prije četiri i više godina. Nekad kada je vladao veliki interes za Balkan nije se imalo previše vremena, pa se na više strana putovalo s jednim prilogom. Ali ipak, sada je bila prilika da se nešto više kaže. Naravno, bilo je i izvrsnih priloga od ovih `starih vukova` građanskog otpora, ali to je bilo tek toliko da se pokaže da se od njih još ima šta čuti.
Daleko više me je zanimalo šta imaju mladi reći, oni koji su prvi put pozvani na ovakve rasprave. Ali i političari koji imaju dovoljno povoda za žučnu raspravu i sukob. Zapravo se pokazalo da je organizovanje značajnog skupa o Balkanu imalo svoje dobre razloge, mnogo bolje od podsjećanja na poluugašeno zgarište ratnih sukoba. Opet se s narastajućim plamenom budi interes za ovaj kraj svijeta, a sada je to očekivanje odluke o statusu Kosova.
Predviđeni politički fokus rasprave očito je slutio takav povratak zanimanja za Balkan jer su pored visokih funkcionera Vijeća Evrope jedini pozvani domaći političari bili: Bajram Redžepi, bivši premijer Kosova, Goran Svilanović, bivši ministar vanjskih poslova Srbije i Crne Gore, te Oliver Ivanović, član Skupštine Kosova.
Slušajući Redžepija i Ivanovića mogla se dokučiti sva dubina i zamršenost tragične kosovske krize. Opet smo čuli priče o strahu, nasilju i mržnji. To je ono što nazivamo trajnim žarištem sukoba: jedno od nekoliko mjesta u svijetu gdje politika nikako ne uspijeva. Opet se mogao steći dojam da je Kosovo bilo i ostalo glavni balkanski čvor etnopolitičkih sukoba.
Pogotovo sada u času procesa relativne normalizacije međunacionalnih odnosa na području bivše Jugoslavije. Ali bilo je tu nešto ohrabrujuće, a to je sama rasprava Redžepija i Ivanovića: odvijala se na engleskom jeziku pred evropskim parlamentarcima po svim uzusima dobre debate: zavidna uzdržanost govornika, pozivanje na `tvrde` činjenice, jasno formulisani argumenti itd. Eto jedno evropsko lice Kosova, umiveno i dotjerano!
O postojanju takvog lica imao sam često priliku da se uvjerim, slušajući mlade kosovske Albance na međunarodnim skupovima. Postoji čitava jedna generacija mladih obrazovanih vani na najuglednijim svjetskim školama i univerzitetima. Takve su bile i dvije učesnice pariskog skupa, iza čijih imena su stajala zvučna zvanja institucija civilnog društva na Kosovu.
Pažljivo sam ih slušao pokušavajući da odgonetnem nešto što bi bilo uistinu ohrabrujuće u njihovom viđenju. Nije mi promaklo kada je jedna od njih nasilje prema srpskoj manjini pokušala da opravda strahom većine koja živi u neizvjesnosti oko konačnog postizanja statusa autonomije.
Istina je da se to samozatvaranje etničkih zajednica u zidove vlastitih državnih tvorevina pokazalo kao jedino djelotvorno rješenja, kao put `normalizacije` Balkana. A to je ono što se u međunarodnom političkom rječniku odavno naziva `balkanizacija` i označava `nenormalnu` pojavu cijepanja i usitnjavanja političkih zajednica. Mir na Balkanu je zapravo donio kraj mogućnosti gradnje istinske političke zajednice. Normalizaciju je donijelo podizanje ograda i zatvaranje: onako kako se to u modernosti činilo s nasilnicima i duševnim bolesnicima.