Dok smo onomad klipsali za Bancem i Sanaderom po Yaleu, rekoh Boži Biškupiću, našem čednom ministru kulture: "Trebali bismo sve pare staviti na hrpu, pa sagraditi jedno ovakvo sveučilište i jedan nosač aviona!"
`Zašto nosač aviona`, zapita u čudu Biškupić, nenavikao da ljudi oko njega izlaze iz pragmatičnog političkog diskursa na višu vizionarsku razinu. Nisam mu umio pregnantno objasniti, ali ostajem kod te svoje olako iznesene ideje. Dakle, nosač, ali i sveučilište koje se ne svodi na zgradu - nema smisla svaku kasarnu pretvarati u kampus kad su najvažniji duh, ljudi, profesori i studenti opijeni naukom, kakvi nastavaju jejlski neogotičko selo, globalno središte akademske monokulture.
Najveća ambicija djeda moje žene, akademika Mije Mirkovića, bila je da u Puli osnuje istarsku univerzu, a kad je pretrpio neuspjeh, pa su ondje napravili Višu turističku, koja je u međuvremenu postala fakultet što nosi njegovo ime, nije uopće htio doći na svečano otvaranje. Geniju koji je čitao Matiju Vlačića, prvog europskog enciklopedista i Lutherova nasljednika Flaciusa na latinskom, išao je taj provincijalizam jezivo na jetru.
Božo Biškupić misli, pak, da je Zagrebačko sveučilište super, te da su svi koji su ga pohađali dobro prolazali u svijetu - što je točno, ukoliko se odnosi na studij u doba kad sam i ja bio upisan, s tim da ni onda nisu svi faksovi bili podjednako dobri. Manje od trideset studenata bilo nas je na sve četiri godine lingvistike kad je, sa žarom u očima, prije odlaska na bečku orijentalistiku, predavanja držao mladi profesor Radoslav Katičić, koji nema nikakve veze s ovim akademikom koji sad želi uvesti neku retrogradnu preskriptivnu gramatiku. To je bio ključni intelektualni i formativni doživljaj u mom životu. Kad sam, tronut, ta predavanja iz Vedante, o Upanišadama i Bhagavad Giti, opisivao mladom Srećku Jurdani, koji nema nikakve veze s onim Srećkom Jurdanom koji sad piše komentare u `Nacionalu` gdje se brani čast šefa hrvatskog podzemlja Hrvoja Petrača, ingeniozno je primijetio: `Nauka je jedini poziv za pravog muškarca!`
A zašto nosač? Zato, rekao sam dum Boži, jer ćemo ionako morati sudjelovati u sutrašnjim mirovnim misijama za održavanje i nametenja mira. Još 1991. činilo nam se sasvim normalno da bangladeški i ganski bataljun dođu pod baražnu vatru u Krajinu, a danas nismo spremni uzvratiti tu kurtoaziju! No, u svakom slučaju, puno je pametnije isploviti na vlastitom desantnom helikopterskom nosaču `Faust Vrančić` od sedam-osam tisuća tona, poput italijanskoga `San Giorgio`, nego da u nedođiju šaljemo pješadiju! Dakle, sagradimo takav brod, što je za brodogradilište specijalnih objekata u splitskom škveru sasvim ostvarivo, pa ukrcamo, primjerice, slovenske helikoptere s njihovim posadama i, recimo, srpske padobrance niške 63. brigade, te vod Makedonaca i dva-tri crnogorska generala. Eskadra s balkanskim ekspedicionim korpusom otplovi onda gdje treba - Pakistan, Iran, Afganistan - pa oni odlete da se bore, a mi ispadnemo najveća fora...
To je primjer kako mala, inteligentna zemlja može zauzeti mjesto u svjetskim poslovima, a ne ono što gnjili morhovski mozgovi sad smišljaju - da kupe licence, pa uz odgovarajuće provizije u Hrvatskoj grade nekakve obalske korvete, koje nikom ne trebaju jer se na Jadranu vodi borba s krijumčarima ljudi i cigareta, a ne sprema repriza Viškog boja. Dobro, nosač je možda nedogledna strategijska zamisao, ali imam i jednu taktičku šemu. Primjećujem pojačanu javnu aktivnost don Kaćunka, besposlenog vojnog kapelana, koji se dohvatio raznih blogova, pa širi nauk nazadnjaštva i primitivizma: toga tabloidnog evanđelistara trebalo bi otpremiti u Afganistan k hrvatskim postrojbama kojima će najprije biti potrebna moralna potpora vojnog dušobrižnika.
Kad se od državnog novca u Zagrebu gradila luksuzna palača Vojnog ordinarijata, nije se, naravno, mislilo prvenstveno na skrb za ljudstvo u oružanim snagama, nego je to bilo napravljeno da msgr. Stanković, Šuškov kanadski pajdaš, uspostavi utvrđenu bazu, kako bi poslije, odatle i iz franjevačkog ofenzivnog logora u Dubravi, gdje je misije hercegovačke provincije - naravno, u Aveniji Gojka Šuška - započeli usklađen manevar opkoljavanja Kaptola, ne bi li Kuharića, a poslije Bozanića, uhvatili u, što bi rekli pruski generalštapski oficiri - Vikinger Feuerzange, `vikinška vatrena kliješta`...
To je sad politička historija, ali ostali su ordinarij, ordinarijat i kapelani, potrošeno je užasno puno love, pa bi sad te efektive ipak trebalo baciti u borbu.
Destantirajmo, dakle, dobroga Kaćunka u Kandahar - to je hrvatska prapostojbina, Harauvatiš, najistočnija metropola helenističkog carstva Aleksandra Velikog i današnja gej-metropola Azije, pa će don Kaćunko, koji se u novinama stalno obračunava s homoseksualcima, ondje naći široko polje djelovanja. Valja se nadati da ga talibani, s kojima bi čak mogao uspostaviti odnos razumijevanja zasnovan na zajedničkoj isključivosti, neće posvetiti mučeništvom. U najmanju ruku, uputit će se u osnovnu vojničku vještinu - čuvanje niskog profila na terenu...