Davno sam čitao da neki futurolozi predviđaju da u budućnosti više neće biti radnika u današnjem smislu, jer će se proizvodnja automatizovati, kompjuteri će uglavnom zamijeniti fizičku snagu. Ko zna kada će doći ta budućnost, naročito kod nas, jer mi pripadamo onom trećem svijetu siromašnih, gdje će dugo "prljava" proizvodnja biti primarna. Moguće da će na bogatom Zapadu sve više brojčano jačati sofisticirani radnici, a manuelni rad sve više biti oznaka nekih azijskih i afričkih zemalja.
No, ponekad mi se čini da smo mi već odavno zašli u to doba nestanka radnika, ali iz sasvim drugih razloga. Ogroman broj preduzeća je propao, divlja privatizacija je učinila svoje. Pa su radnici ostali na ulici bez svog radnog mjesta. I više to nisu radnici, to je goli proletarijat, koji je obezglavljen i obeshrabren, kojem niko ne pomaže i koji sam sebi ne može pomoći.
Okrutna je naša stvarnost. To kako se postupa s radničkom populacijom, sa živim ljudima, to nema ni u okrutnom kapitalističkom neoliberalizmu. I dok se politički čelnici zabavljaju međusobnim odnosima, sve više je pučanstva na rubu egzistencije. Sporadično, parolaški naši su političari "zabrinuti" za socijalnu situaciju u našoj zemlji, a da pri tom ni malim prstom ne pomiču za malo bolji život velikog broja stanovnika. Sjećate li se Zlatka Hurtića, nekadašnjeg savjetnika nekadašnjeg predsjedavajućeg Vijeća ministara Adnana Terzića, koji je "gurao" uvođenje PDV-a. Tada su tom Hurtiću bila puna usta planova za socijalno zbrinjavanje najsiromašnijih. Uveo je deset maraka dodatka penzionerima s najnižim primanjima, koje je trajalo dok se raja nije navikla na sve veće svoje siromaštvo. A o planovima za socijalnu skrb nema ništa, čak o tome nema ni papira. A sam Zlatko Hurtić zdimio je, eno ga u Avganistanu, prodaje ekonomska zjala tamošnjoj sirotinji.
Kako su u pretvorbi preduzeća i fabrike oduzete radnicima posebna je priča. Ta pljačka radničkog vlasništva, koje je na brzinu podržavljeno, otimačina je kojoj nema premca, a o kojoj niko ne govori, pogotovo neće ni da zucnu mudri ekonomisti. I onda je država, to nekadašnje radničko vlasništvo, prodavala za bezvrijedne certifikate i vaučere odabranim pojedincima, stvarajući tako današnje bogataše. Novi vlasnici nisu nimalo brinuli o ljudima, osnovna stvar im je bila da utope novodobijene nekretnine i rasprodaju mašine. Tako je većina radnika ostala na suhom. A, naše velmože govore o novom sustavu, gdje osnovnu ulogu igra tržište, u kojem nema mjesta za ljudski faktor.
Dolaze mlade generacije koje neće ni da slušaju od svojih roditelja kako se nekada živjelo. I ako me nekada uhvati nostalgija za nekadašnjim vremenom, nije to što sam ja mnogo bolje živio, nego stoga što je u cjelini narod mnogo bolje stajao. I neka mi današnji nacionalisti ne pričaju kako tada nije bilo slobode govora, jer sa današnjom tom slobodom možemo se slikati, pošto je ta današnja sloboda bez ikakvog efekta.
Radnici su onda imali zagarantovano radno mjesto, pa nije bilo stresa u vezi s tim hoće li te vlasnik izbaciti kad mu se ćefne. I nije tačno da se manje radilo. Šta je s boljim radom danas, gdje su rezultati? U sferi fantazije je danas radničkoj porodici da ode na godišnji odmor na more, ne mogu čak posjetiti ni babu na selu. A u onom trulom socijalizmu radnici su s porodicama često besplatno ljetovali, sve firme od imena imale su svoja odmarališta. Tada je dosta firmi uspješno poslovalo, često sa dobrim izvoznim rezultatima. A, šta je sa današnjim ekonomskim pokazateljima, s tim tržištem u koje se naši ekonomisti kunu? Gdje su rezultati ove naše demokratske vlasti, koliko boljitak osjećamo u svom džepu?
Nostalgično se sjećam kako su onda dobijani društveni stanovi. U preduzećima na spiskovima za dobijanje stanova bili su i portiri i kafe kuharice. Čekalo se u redu koju godinu, ali se u većini slučajeva dočekalo. A, kakve danas šanse ima mlad čovjek s fakultetskom diplomom da ostvari svoj san: da dobije stan? Nasljedstvom ili kreditom. A kredit valja desetine godina otplaćivati, uz neprestanu bojazan da ne dobiješ otkaz kao višak. Naravno da sam nostalgičan kad su nekada moji sugrađani, obični radnici i službenici dobijali stanove, svake godine po mjesec dana išli na more. To doba mi se čini već kao nestvarno.