Što je čovjek stariji, to mu je naravno pamćenje duže, ukoliko nije pomatušio, pa sve pozaboravljao. A čovjek se sjeća svih onih upečatljivih događaja iz svoje prošlosti, kako porodičnih, tako i onih društvenih u kojima je bio svjedokom. Ne zaboravlja teške i tragične trenutke, kojih je u svačijem životu bilo, ali se također rado sjeća onih dana, onih dogodovština koje su ga činile sretnim. Pa čak prisjećajući se sebe u nekom bivšem vremenu oni radosni dani čine mu se još radosnijim. Nije bez razloga rečeno da čovjek uvijek govori:
Bijaše sretno doba, a nikada se ne kaže danas su sretna vremena.
I to bivše sretno doba čovjek farba ružičastim bojama, sve mu izgleda da su ti divni trenuci bili idilični, mada je to često daleko od istine. Ali, tako je, svako ima svoje prošle trenutke za kojima je nostalgičan. I stariji ljudi pričaju svojoj djeci, unucima, kako je nekadašnji vakat bio ni blizu sadašnjem, ugodan za življenje u svakom smislu. Još se prepričava legenda kako je najsretniji život bio za vrijeme cara Franje, dotle valjda dostižu prepričavanja.
I onda su došli ovi današnji ideološki presuditelji, koji našu nostalgiju nazivaju najpogrdnijim imenima, uglavnom je stavljaju u pežorativni okvir. Da bi sebi dali značaj i važnost svojoj vladavini, mnogi se bacaju kamenjem na sve što je bilo u prošlosti, pa tako i na naše privatno sjećanje, ruže nas što smo često nostalgični, a to da nam je mladost bila vesela svode na političku dimenziju. Tako je skovana optužujuća riječ `jugonostalgičari`. A zar je čovjek kriv što je svoje mlade dane proveo u izvjesnom političkom režimu, koji se zvao socijalističkim, u kojem je doživljavao prve ljubavi, prva ljetovanja, prva prava saznanja o svijetu?
Normalnom čovjeku naziv jugonostalgičar kao optužujuća kvalifikacija je odvratna. Ko su ti da moju prošlost nazivaju za njih pogrdnim imenom, da se istresaju nad mojom istinom? Jer Titovo doba nije samo bilo politička realnost, nego je za mnoge bilo vrijeme sretno, s brigama, ali daleko od današnjih dana punih straha, neizvjesnosti, ubojstava, pljački. A nametali su nam riječ jugonostalgija uglavnom oni koji su prispjeli iz fašističkih i profašističkih porodica. Oni što su ovaj posljednji rat iskoristili da steknu kapital na nelegalan način i uče nas kako je ranije doba bilo teško i mučno, a istovremeno oni nam današnje vrijeme čine takvim. Često se čuju glasovi krajnje desnice, najviše iz Hrvatske i Srbije, da smo proveli svoj život u mraku, taj nam govor dolazi iz mračne sužene svijesti. Istina, s druge strane nedavno je u Hrvatskoj proglašen za najpopularnijeg Hrvata u XX vijeku Josip Broz.
Prije nekoliko dana bio sam na skupu tih `jugonostalgičara`, kad se najednom za riječ javio neki stariji gospodin. Šta je taj valjao, šta je taj govorio o Titovoj strahovladi, o socijalizmu kao tamnici naroda, ja davno nisam čuo više budalaština. Prisutni su burnim aplauzom onemogućili njegovu dalju govoranciju. Poslije su mi rekli da je to izvjesni Kasumagić, koji je u ono doba neko vrijeme proveo u zatvoru kao pripadnik Mladih muslimana. Ne znam koliko su bili krivi pripadnici te organizacije, a koji su u demokratiji osnovali SDA, ali po takvom mišljenju i načinu govora nimalo mi nije žao što su bili u prdekani. Reći ću nedemokratski: takva mržnja nije za demokratiju.
Strašno je šta je sin Alije Izetbegovića, Bakir, značajan član SDA, izjavio povodom održavanja sjednice Glavnog odbora ove stranke. Sin velikog mladog muslimana, koji je za razliku od oca minornih sposobnosti, govoreći u novinama protiv Sulejmana Tihića zamjerio mu je što je položio cvijeće na Titov grob i prijedlog da se u deklaraciji SDA unese i opredjeljenje o očuvanju tekovina NOB-a. A najvažnija tekovina NOB-a je antifašizam, što će reći da se Bakir indirektno opredjeljuje za fašizam. Zato me i ne čudi njegova upotreba izraza `jugonostalgičar` jer je njegov otac, a eto i on to nasljeđuje, borac za muslimansku državu, za sposobnost bošnjačkog korpusa, što u daljoj konsekvenci vodi ka fašizmu.
Jugonostalgičari su antifašisti u cjelini, a danas je na sceni profašistička ideologija, koja s arijevske visine gleda u one koji su druge krvi i drukčijih imena. I nije toliko značajno prozivanje prošlosti, tog `zlatnog doba`, nego se treba problematizovati današnjica u kojoj progovaraju prikriveni fašisti, kao što je Bakir Izetbegović.