Kosovo i kosovska kriza, a time i Srbija, su 2008. godine ušli u novu fazu. Ova faza se može označiti kao "dve države na jednoj teritoriji" i po mnogim odrednicama počinje da podseća, na primer, na Bliski istok odnosno na odnose Izraela i Palestine ili na probleme između turske republike na severnom Kipru i Kipra. Izvesno je da će ova faza trajati i da se može okončati na različite načine.
Priština je, inače, donela novi usav, sledi instrukcije svojih saveznika, posebno Vašingtona, i nastoji da pod vlast kosovskih institucija uključi i srpske enklave. Međutim, kako je kosovska nezavisnost međunarodno nadzirana, na Kosovu su NATO - KFOR, stigao je i EULEX, a SB UN će posredno, pre svega od EU, dobijati izveštaje o stanju na Kosovu. Prisustvo UN-a se, uz to, održava, barem privremeno, u srpskim sredinama ali ograničeno na unapređenje položaja manjinskih zajednica i dok je na terenu KFOR.
To vlasti Kosova stavlja u situaciju da ne mogu da vuku ishitrene i ekstremne poteze. Očigledna je namera međunarodne zajednice da postepeno pripremi Kosovo za samostalno funkcionisanje, a da to na neki način prihvati i Srbija. Naravno, ovakva namera zahteva proces postepenog uključivanja Srba u kosovsko društvo, a to pak ima svoje brojne protivnike na obe strane. Stoga valja očekivati da će 2009. godine, uz širenje misije EULEX, dolaziti do političkih napetosti i sukoba.
Time se stvara prostor za ekstremiste. No, sudeći po izjavama vođa, obe strane žele da nastave proces bez nasilja. Ali, one se ne slažu u tome šta je cilj - za Srbe i Beograd je to teritorijalni integritet Srbije i neka vrsta poststatusnog ređenja statusa Kosova, koje ne bi bilo nezavisnost, a za Albance i Prištinu to je teritorijalni integritet Kosova i potpuni raskid državnih veza sa Srbijom.
S obzirom na težinu i složenost problema, na ograničene kapacitete aktera kosovske krize i nepostojanje izgleda za skori dogovor Moskve i Vašingtona, može se reći da 2009. godina nije godina razrešenja, već jačanja sadašnjih pozicija. Osnovne determinante onoga što će se dešavati na Kosovu su da je to etnički podeljeno društvo sa slabim institucijama i vođstvom, s jedne strane i da je deo šire geopolitičke igre, pre svega imeđu Rusija, SAD i EU, sa druge strane.
Za vlasti Kosova, ali i za EU, koja je preuzela veliko breme u podršci kosovske nezavisnosti, najvažnije je da se dogodi napredak u ekonomiji i ukupnom razvoju Kosova. U tom svetlu pažnju zaslužuje izjava Solane u ulozi visokog predstavnika EU, u Prištini, 19. februara 2008. godine, da EU i Kosovo, odnosno narod Kosova, imaju dobre odnose, a da će se to preliti u pozitivnu i konstruktivnu energiju da bi se Kosovo pokrenulo napred, da je EU spremna da se angažuje u saradnji s vlastima Kosova u oblastima vladavine prava, političkog i ekonomskog razvoja.
U ovom pravcu je i izjava International Steering Group (ISG) za Kosovo, od 30. juna 2008. godine, koja podržava postignuti napredak, pre svega usvajanje Ustava Kosova, i utvrđuje da je prioritet raspoređivanje EULEX-a, uspostavljanje institucija bezbednosti, multietničkog društva, parlamentarne kontrole javne administracije i, naravno, olakšanja daljeg priznavanja nezavisnosti Kosova.
Nakon decembarske odluke Saveta bezbednosti, kojom je podržano šest principa usaglašenih između Boegrada i SB UN, EULEX je ubrzao svoje raspoređivanje. Misija će biti potpuno operativna do kraja zime, za nekoliko meseci, kada će u njenom sastavu biti oko 2.900 internacionalaca i 1.110 lokalnog osoblja. UNMIK će se, pak, brže povući, pre svega UNMIK policija. Tačno je da je na Kosovu nemoguć ekonomski razvoj bez povećanja stepena bezbednosti i ako se ne uspostavi vladavina prava. Međutim, brine to što zadatak EULEX-a nadmašuje njegovu planiranu snagu i posebno nizak autoritet u albanskoj populaciji.
Donatorska konferencija 11. jula 2008. godine obećala je prikupljanje oko milijarde EU, ali kako vreme protiče to je sve manje verovatno. Uz to ekonomske potrebe Kosova se povećavaju kako zbog starih problema (nerazvijenost privrede i tržišta, velike nezaposlenost itd), tako i zbog još nerešenog pitanja statusa, a u najnovije vreme i zbog globalne finansijske i ekonomske krize. Rečju, Kosovo nije poželjan ambijent za investiranje. SAD pokušavaju da olakšaju ekonomiji Kosova tako što joj daju olakšice za izvoz na američko tržište, ali problem je što Kosovo nema previše proizvoda za izvoz.
Slično je i s američkim pritiskom na preduzeća iz Albanije da otvaraju svoja predsedništva. Međutim, za sada, nema ozbiljnijeg poslovanja preko ovih preduzeća. Zato Kosovu predstoji da se orijentiše na sredstva Svetske banke i druge međunarodne pomoći, da izgradi autoput Prizren - Merdare, da se uključi u regionalne trgovinske tokove.
To, pak, zavisi od toga koliko su institucije spremen da suzbiju korupciju, kao i koliko napreduje misija EULEX-a u podizanju ukupne bezbednosti i vladavine prava. Naravno, biće potrebno i nalaženje zajedničkog jezika Srbije posebno s centralnim Kosovom, kuda autoput prolazi, i o normalizaciji transporta i povezivanja ovog autoputa s koridorom 10. S obzirom na to da je reč u dugoročnom projektu postavlja se pitanje kako će se suzbiti sve veće socijalno nezadovoljstvo, koje, posebno kod mladih Albanaca, može da se prelije u politički bunt, pa i ekstremizam.
Za sada je većina mladih Albanaca s Kosova prozapadno opredeljeno, ali ne bi trebalo potcenjivati snagu rastućeg islamskog opredeljenja, a i proekstremističkog shvatanja islama i društva. Ovo samo nagoni vlasti Kosova, a i Vašington i Brisel, da žure u uspostavljanju bezbednosti i minimuma socijalne sigurnosti. Iz ovoga sledi pouka i Srbima i Srbiji: Vašington i Brisel neće imati naklonosti za prazno taktiziranje i ugrožavanje misije EULEX.
Sa svoje starne Srbija, odnosno politika predsednika i Vlade Srbije, rukovodi se geslom: I Evropska unija i Kosovo. Dakle, s jedne strane se hoće što pre u Evropsku uniju, a duguju zahvalnost EU i diplomatiji SAD što su uopšte na vlasti. I sigurno je da Brisel i Vašington s pažnjom prate poteze Beograda u svetlu promena odnosa snaga Rusije i NATO i izvesno je da će Beogradu biti sve teže da se jasno odredi.
Srbija bi trebalo novoj situaciji da se suprotstavi novom staretegijom. Iz skoro tragične situacije u kojoj je Srbija završila pregovarački proces pod Ahtisarijem, Srbija je s nekoliko uspešnih diplomatskih poteza (reč je o usvajanju rezolucije UN-a da se traži mišljenje Međunarodnog suda pravde o proglašenoj nezavisnosti Kosova kao i šest principa dogovorenih imeđu Beograda, EU i SB UN) stvorila novo vreme ali i relaksiraniju situaciju u Srbiji. Beograd je svojom uspešnom "tihom diplomatijom", kako ju je ocenio GS OUN-a Ban Ki Mun, i te kako pomogao i međunarodnoj zajednici jer je omogućio da se međunarodno prisustvo transformiše, za sada, bez većih incidenata.
Time je GS OUN-a dobio povoljne uslove da dovrši rekonfiguraciju misije OUN-a na Kosovu, a EU da razmesti i razvije delovanje EULEX-a. Da li će i Beograd imati koristi od toga, odnosno da li će ove uspehe iskoristiti i za novu celovitu politiku na Kosovu zavisi i od sledećeg: ukupne političke stabilnosti u Srbiji, prestanka unutarsrpskih sukoba na Kosovu i prenosa mnogih od funkcija "paralelnih institucija" (školstvo, zdravstvo, kultura, mediji i slično) pod autonomnu upravu srpske zajednice.
Zato bi ova zajednica morala da bude efikasno samoorganizovana, a na principima savremenog međunarodnog prava i politike. To je proces koji je od 2002. godine blokiran ne samo od Prištine već i od Beograda i pojedinih grupa srpskih vođa. Iduća, 2009. godina je poslednja šansa da se to učini.
Međutim, već sad su uočljive stare bolesti: Albanci govore o nužnosti decentralizacije kao načina uključivanja Srba u kosovske institucije i širenja vlasti na celu teritoriju Kosova odnosno i na srpske enklave. Uslovljavaju početak decentralizacije učešćem Srba na lokalnim izborima, koji će biti organizovani 2009. godine, ali za već postojeće lokalne jedinice. Međunarodni predstavnici ne pokazuju nikakav interes za ovo pitanje, pa s priklanjaju stavu kosovskih Albanaca odnosno zvanične Prištine. Sami Srbi nisu zainteresovani za decentralizaciju po meri Prištine, ali nemaju ni inicijativu, već čekaju na Beograd. Beograd je, pak, preokupiran kad je reč o Kosovu diplomatskim aktivnostima, a nema, za sada, nikakvu organizovanu aktivnost s ciljem unapređenja položaja srpske zajednice na samom Kosovu.