"Veju, veju pahulje snijeg po staklu šara, stiže nova godina, a odlazi stara"
Nažalost, danas se u Republici Srpskoj malo ko pretjerano raduje godini koja dolazi, jer čak i vlasti priznaju da bi mogla biti teža od prethodne. A kada vlasti, po definiciji nesklone pesimizmu, ovako nešto priznaju, jasno je šta nas čeka.
I dok sindikalne organizacije budžetskih korisnika najavljuju proteste zbog najavljenog smanjenja plata, time još dublje zabijajući glavu u pijesak pred olujom koja dolazi, shvatam besmisao traženja krivaca. I smisao traženja rješenja.
A jedino rješenje koje nama možda može da pomogne je radikalno. New Deal - novi društveni dogovor. Novo postavljanje temelja za jednu drugačiju ekonomiju.
Ovaj termin (New Deal) među ekonomistima se odomaćio od sredine tridesetih godina prošlog vijeka kada je tadašnji predsjednik SAD Frenklin Ruzvelt preduzeo niz mjera kako bi podstakao izlazak zemlje iz krize. Njegove mjere su iz srži mijenjale Ameriku uvodeći jaču državu, više regulacije i aktivniju ekonomsku politiku. Amerika je uz njegovu dirigentsku palicu uspješno izašla iz krize.
Pravo je pitanje da li je to rješenje koje treba da slijedimo. Po mom, skromnom mišljenju, zbog različitih okolosti naš New Deal trebalo bi da bude sušta suprotnost američkom.
Naime, SAD su u trenutku izbijanja krize 1929. bile zemlja, manje-više, liberalnog kapitalizma sa snažnom privredom i relativno malim zahvatom države u BDP. Kod nas, s druge strane, imate slabašnu privredu, a veliku javnu potrošnju. Zbog toga naše rješenje može i mora ići suprotnom linijom. Mi moramo promijeniti javnu potrošnju. Ne u smislu prostog smanjenja državne potrošnje, jer to ne znači ništa drugo do recesiju, koliko kroz promjenu koncepta prikupljanja i trošnjenja javnih sredstava.
Da pojednostavim. Ako država ne može da plaća srednje i visoko obrazovanje kakvo danas postoji, onda treba da ga privatizuje. A da ono sredstava koje može da usmjeri u ove namjene putem fondova stavi na raspolaganje mladim talentovanim ljudima (kakvih u Republici Srpskoj, hvala Bogu, ima dosta) pa da oni odluče na koju će obrazovnu instituciju odnijeti taj novac. Tada im se sindikati obrazovanja ne bi bunili zbog nivoa plata, jer nivo njihovih plata i ne bi zavisio od odluke vlasti već od kvaliteta njihovog rada. S obzirom na rangiraje naših univerziteta i fakulteta u svijetu, pored finansijske održivosti upitan je i sam kvalitet rada pa bi jačanje konkurencije samo moglo da razdrma postojeće stanje.
Isto je i sa zdravstvom. Ako nemamo novca da izdržavamo postojeći sistem vrijeme je za masovniju privatizaciju i liberalizaciju u pružanju zdravstvenih usluga. Isto važi i za usluge posredovanja pri zapošljavanju i čitav niz drugih usluga koje pruža država.
Odlaganje ovih rješenja samo produbljuje deficite, a bolja vremna neće doći sama od sebe.
S druge strane, ima dosta prostora za aktivniju ulogu države u povezivanju pokidanih konaca u realnom sektoru. Reindustrijalizacija je samo fraza iliti lijepa želja ako država svoje kapacijete ne iskaže u ovom domenu. Fabrike se neće pokrenuti same od sebe. Država tu mora da djeluje. Ne otkupom ovih fabrika (to može biti samo privremeno rješenje) već stvarajući uslove da domaći i strani privrednici, veliki i mali, počnu ovdje da rade.
To obuhvata mnogo štošta. Od ukidanja nepotrebne birokratije, do mnogo, mnogo snažnijeg subvencionisanja domaće proizvodnje (primjer Srbije), dodjele besplatnog građevisnog zemljišta, koncesija, otvaranje inkubatora malog biznisa, smanjenja poreza na zarade i dobit, a povećanje poreza na potrošnju itd.
Legalno, tržišno preuzimanje mnogo većeg udjela u uslužnim sektorima koji su direktno u funkciji realnog sektora (kao što su bankarski sektor i malotrgovinski sektor) od strane domaćih privrednika (nipošto države) takođe treba da se odigra ako želimo da stvorimo zaokružene privredne lance koji jedino mogu biti konkurentni na domaćem i međunarodnom tržištu.
Kada bismo sve ovo sproveli imali bismo potpuno izmijenjenu privrednu strukturu. Imali bismo realnu proizvodnju u dominantno domaćim privatnim rukama uz konkretnu podršku države umjesto sadašnjeg stanja usluga u državnim rukama uz stalno rastuće deficite.
Naravno, da bi se ovo postiglo svi bismo se morali odreći nekih, danas načelno zagarantovaih prava. Da li smo spremni za naš "New Deal" pravo je pitanje. Ili želimo nastavak postojećeg stanja, a to je ciklične smjene vremena siromaštva sa periodima još veće bijede…