Prija mi ideja kojom predsjednički kandidat, saborski zastupnik SDP-a, prof. dr Ivo Josipović pokreće mašineriju kojom kani osvojiti znakovitu zagrebačku uzvisinu poznatu kao Pantovčak, odnosno imati kao radno mjesto adresu Pantovčak 241. On govori o novoj pravednosti, o vraćanju morala u politiku.
Profesor kaznenog procesnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, skladatelj sa završenom muzičkom akademijom, poliglot, aktivist - zvuči elitistički, ali kad je elitizam u intelektu, znanju, poštenju i svestranosti, a ne u poziciji ili bogatstvu, onda je taj elitizam pozitivan i gotovo nedokučiv. Ivo Josipović je čovjek s duhovnim pokrićem, pravnik par exellence, koji se nije zatvorio u svoj kabinet već istupa u javnosti hrabro iznoseći svoje stavove, uvijek pravno precizno utemeljene, razumne i prihvatljive. Čovjek je širokih vidika, njegovanog sluha, istančanog ukusa, uvijek u svemu izvrstan.
Sada ćete mi uzvratiti da se čovjeku ulagujem, da prakticiram novinarsko klečanje, poltronstvo, da se tom političaru udvaram i, pored toga, da što se to imam diviti hrvatskom političaru, kandidatu za predsjednika Republike Hrvatske u bosanskohercegovačkim novinama?
Nakon analize ponuđenog na političkome stolu zaključujem da nema boljeg čovjeka za upravljanje malom, lijepom, ali izmrcvarenom državom. Nema osobe koja bi nas bolje predstavljala u svijetu - Ivo Josipović je superioran u odluci kada treba biti koncilijantan, a kada nepopustljiv. Ivo Josipović je čovjek koji opravdava nadu da će Hrvatsku voditi mudro, hrabro i inteligentno i oblikovati je u istinsku pravnu državu, u kojoj će se građani osjećati sigurnima i pravno zaštićenima, a druge će je države respektirati.
Mislim da se to tiče i svih ljudi BiH. Da susjedi imaju predsjednika, vrhunskog intelektualca, poštenog čovjeka bez mrlje, izvrsnog pedagoga, smirenog, odlučnog, ali i tolerantnog. A prva dama tek: Tanja Josipović ugledna je profesorica građanskog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, stručnjakinja svjetske reputacije.
Kada se odlučio kandidirati za službu predsjednika Republike Hrvatske učinio je to, veli mi, jer je potrebna snažna nada i zalaganje sugrađanki i sugrađana u pravedno društvo. Nastupa programom kojeg zove "Nova pravednost". Josipovićeva kandidatura i program znače sposobnost da se prepoznaju veliki problemi našega društva i da se okupi što veći broj ljudi voljnih promjena. Zašto? Jer živimo u duboko nepravednim zemljama. Vidjeli smo kako je laž, od načina političkog i, nažalost, medijskog ponašanja u devedesetima, ubrzo se etablirala i kao moralno prihvatljiva navika. Meni, kao hrvatskome građaninu, dosta je laži! Svima nama je, slutim, dosta laži! Ne želimo život u lažima!
Moramo biti sposobni kazati istinu o sebi, o našemu društvu, o domovini (koja god ona bila), susjedima i svijetu. Ne smijemo pitanje istine ostaviti otvorenim. Valjda je jasno da politika, ako se više ne da razlikovati od organizirane laži, predstavlja zločin. Ipak, čudno je da se općenito smatra da ovaj zločin ne treba kažnjavati. Ja, pak, smatram da bi trebali na neki način žigosati one koji su lažima omogućili i poticali kriminalne radnje kojima svakodnevno svjedočimo.
Ljudski živjeti - a to je središnji pojam svakog morala - zahtijeva da se dostigne smisleni optimum razvijanja vlastitog emocionalnog, socijalnog, duhovnog, kulturalnog života, koji ima i mora imati socijalne posljedice. Mislim da možemo smatrati neprihvatljivom onu definiciju etike koja kaže da je etika ono što političaru (i drugima) preostaje kada nema bolju priliku. Zašto? Zato što je dužnost političara, a napose predsjednika Republike, da objektivno, istinoljubivo, potpuno, te svjetonazorski i stranački neutralno brine za opće dobro svih građana.
Moramo sačuvati, bolje rečeno, vratiti solidarnost i supsidijarnost u društvu. Moramo omogućiti veću zaposlenost. Moramo osigurati dostojne mirovine, kvalitetni odgoj i obrazovanje mladih, efikasan sustav zdravstvene skrbi te, što je sada najhitnije, izbjeći osiromašenje većega dijela stanovništva.
Naša glavna nevolja jest naš neuspjeh u stvaranju društva solidarnosti, istine i slobode. Zato vas pitam: ima li među nama onih koji odbacuju svakoga koji ih nadvisuje obranom ideala, ili zagovaranjem visokih moralnih i etičkih standarda? Ima li, pak, dovoljno onih koji se ne zadovoljavaju prosječnim uspjesima i polovičnim rješenjima? Jesmo li dovoljno svjesni da treba porasti samokritičnost?
Želi se, stoga, zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva. Ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Pitanje je, dakle, ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarija, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku?
Situacija kod nas nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja, a koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati. Kandidaturom i programom "Nova pravednost" prof. Josipović želi poručiti da obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Želimo unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde. Došlo je vrijeme da zemlje u regiji budu domovi građanskih i socijalnih prava. To je naša nada.